prva strana

Utorak, 19. Mart 2024.

Revija KOLUBARA - Decembar 2002 > kultura

prijava | registracija

revija

stav

prilike

ljudi

mediji

izbor

kultura

pisma

kalendar

dodatak

revija +

arhiva

impresum

pretraga

POVRATAK VIDE JOCIĆ

Davno zasnovane veze Valjeva i ove umetnice

Milenko Radović

Vida Jocić: Borac, 1980. (Foto: Ljuba Rankovic)

Sada, kada se već dogodila ova izložba skulptura Vide Jocić u Modernoj galeriji, kao da i nije bilo ničeg prirodnijeg da se to zaista i dogodi. A, u stvari, veze Vide Jocić sa Valjevom davno su počele i nisu ni prestajale. Naime, Vida se još one nesrećne četrdesetprve, sa dvema sestrama svojim, obrela u Valjevu. Zlosrećni usud izbeglički! Onda je bila u partizanima pa u ropstvu u Aušvicu. Prvih godina poratnih napravila je čitavu galeriju skulptura na temu Valjevaca, ali se pokazala i kao jedan od naših najdarovitijih skulptora, ne samo u svojoj generaciji. To su uočili i Miodrag B. Protić, Oto Bihalji Merin, Lazar Trifunović, a o Vidinim skulpturama najlepše je govorio i čuveni Henri Mur, povodom njene londonske izložbe. Ljuba Popović se živo seća kako je Vida i za njih, na Akademiji, bila jedno intrigantno i inspirativno otkriće. Vida i Ljuba izlagali su zajedno u valjevskom Narodnom muzeju 1969. a pre toga Vida još jednom u valjevskom Domu kulture 1964.

Ono što je već tada zapaženo i što je Vidinu skulpturu odvajalo i izdvajalo iz one neprijatno i skoro nezajažljivo masovne proizvodnje u slavu i hvalu nove vlasti i njenih pobeda jeste čin ne samo darovitnosti njene, već i morala i karaktera i jednog izvanrednog samopoštovanja. A u tome se održati nije bilo ni malo lako. Treba reći da se Vida ponešto i kolebala pre nego što se posvetila skulpturi. Pisala je poeziju, a njen glumački dar bio je izrazit. Međutim, za glumu i glumački život nije imala snage, na veliko žaljenje Milana Bogdanovića, i još nekih viđenih znalaca naših, pa je završila Visoku filmsku školu i Likovnu akademiju.

U ateljeu Vide Jocić (Foto: Ljuba Rankovic)

Vida je za tih nekoliko godina i uradila ove skulpture - biste partizana i spomenik Dragojlu Dudiću. Sve je to bilo po naruxbini, a Vida je to radila s ljubavlju i dužnim poštovanjem, ali i sa velikom mukom jer je valjalo udovoljiti jednostavnim i neretko nerazumnim zahtevima i prohtevima naručilaca, a pritom i sačuvati svoju ljudsku i umetničku čast i ugled. I Vida se u tome, po jednom imperativu svoje savesti i svoga poziva, dobro održala. A i vreme koje prolazi daje joj za pravo tako da su ove njene partizanske skulpture sve više skulpture a sve manje (samo) partizanske. Možda je i to razlog što se mnogima nisu dopadale pa su, malo po malo, sklanjane u onaj park kod Jadra koji je, eto, nekom višom pravdom, postao i Park Vide Jocić.

Kao što se i na otvaranju izložbe u Modernoj galeriji moglo videti, interesovanje za ovu skulpturu je izvanredno. Vida je predstavljena raznovrsno i reprezentativno, govorio je Ljuba Popović, a i katalog je, po svoj prilici, takav da se može samo pohvaliti. Dok je izložba bila u pripremi to se nekako čulo pa su se javili i neki dobronamerni ljudi, iz Beograda, Novoga Sada, Valjeva, da izraze svoje zadovoljstvo, a i da kažu poneki detalj iz Vidinoga života. Jeste da je Vidin život odavno bio samotarski, a poslednjih godina i tegoban i mučenički ali je lepo bilo čuti kako se Vida i tada nije dala. Sa velikim poletom, a verovatno i sa nekom nadom, pripovedala je da joj je san da napravi jedno delo koje će da bude kruna njenoga života i da nadmaši sve što je dotad napravila. To je, kako je govorila, jedan Beskonačni stub, a na vrhu toga stuba jedna velika razlistana forma, kao anđeo sa krilima, Beli anđeo.

Vida Jocić je umrla januara ove godine; ova izložba u Valjevu je i kao jedno vedro optimističko opelo. A u tome i jeste smisao i moć umetnosti, da bude jača, ako ne može da bude i bolja od života! Sada, dok je njena kuća gore na Zvezdari, još zapečaćena, valjda dok se odnekud ne ispile kakvi naslednici kojih dosad nije nigde bilo, mogli bi da se umešaju i Valjevci. Naime, nije li prilika da se bar nešto od ovih skulptura iz ostavštine Vidine, a i onih koje su po muzejima i galerijama, po depoima, dodeli ovome našem gradu, odnosno onome parku kod Jadra ili Vidinom parku, koji je već kao takav jedna zaloga i garancija jedinstvena.

Opština valjevska, Galerija, Muzej trebalo bi da su najpozvaniji da se na ovome angažuju. Valjevu bi to trebalo dati, sve da Valjevo i neće! Tako bi se, vremenom, dogradio Park kod Jadra, onako pored Reke, na ulazu u Pećinu, jedan neuporedivi ansambl prirode i umetnosti, jedno malo divno čudo. A već se pokazalo koliko se značajno posrećilo to da se Vida nađe na ovome mestu i da, vremenom, sve to, i sve više, biva jedinstveno i jedno. Delo prirode i božansko i delo najsuptilnije energije čovekove. I ko zna šta će još proizići iz toga!