prva strana

Četvrtak, 28. Mart 2024.

Revija KOLUBARA - Januar 2003 > izbor

prijava | registracija

revija

stav

prilike

prošlost

mediji

izbor

kultura

pisma

kalendar

dodatak

revija +

arhiva

impresum

pretraga

Nisam uznosio vođu ni unižavao krave

Iz intervjua sa Radovanom Belim Markovićem

Emilija Radibratović (Danas, 23. novembar 2002)

Vaša prethodna dva romana, „Limunacija u Ćelijama” i „Poslednja ruža Kolubare” bila su u užoj konkurenciji za NIN-ovu nagradu. Da li je to Vama bitna nagrada i mislite li, možda, ili se nadate, da je po logici stvari došao red na Vas? Da li je, po vašem uverenju ili priželjkivanju, „Knez Miškin u Belom Valjevu” ovogodišnji laureat?

- Ne mogu da prosuđujem o nekoj časti koja me nije „pasirala” i mislim da nije saobrazno boljim običajima govoriti o svojim „priželjkivanjima”, pogotovo glede nečega što i drugi priželjkuju, s tim što, za sada nisam dao povoda ni da me se pribraja onoj vrsti ljudi koji smatraju da im je oduzeto ono što je pripalo drugima. Sklon sam, naime, da i svoju čašu prikučim boci šampanja, otčepljenoj u nečiju slavu.

Pobegli ste od novinarstva. Da li Vas boli kada Vas novinari podsećaju, kao na primer sada, da ste u vreme upravnikovanja lajkovačkom bibliotekom političarima pisali govore? Šta mislite o piscima koji eksplicitno podržavaju neku političku opciju? A šta mislite o piscima danas, uopšte?

- Nikada nisam pripadao visokom plemstvu onih novinara za kojima se žali (kad odu, umru, ili pobegnu!), niti pak čestitom bratstvu onih nesrećnika koji žale kad ih iz novina isteraju, pa od silne boli pokrenu druge novine... Tu „svetovnu službu” otaljavao sam kako sam umeo i mogao. Verujem, čak, i da se nisam previše brukao, pogotovo dok bih pisao reportaže. Nisam bio jedini koji je pisao „i političke govore”, s tim što meni, ne osobito kuražnom, ne bejaše lako odbijati, u lajkovačkom nevidbogu, povremene usluge lokalnim satrapima, a posle, nisam umeo da ono što je bilo predstavim kao da nije bilo. Radilo se, napokon, i o hlebu! Ta moja „uslužna pisanja” ticala se poglavito oracija za jesenje stočarske izložbe - u kojima nisam uznosio vođu ni unižavao krave - i nekih (povodom Dana varoši lajkovačke) blagoglagolja, takođe jesenjih, u kojima naprosto ne bejaše zgodno da iznosim lično uverenje kako se u Lajkovcu najbolje živelo pod Nemcima, ili možda, nejasan osećaj kako Lajkovac nije dovoljno bombardovan! Lepo je što mi se to ne zaboravlja, dočim je manje lepo što mi se, iz olovnog tog doba, ne pamti makar knjiga satiričnih priča i opričaka „Godine raspleta”, pečatana 1992. u Valjevu (doduše, bez recenzija Desanke Maksimović i Koste Miljkovića!), kao da je, te godine, napisana i objavljena silesija takvih knjiga... Smradni zev srpskog samozaborava usrkao je svakom sve, pa i ono što ni pas s maslom ne bi pojeo, ali su, eto, moji „govori” pretekli! O piscima, uopšte i pojedinačno, ne bih govorio. Piscima je dosta već i to što su pisci - ovde, u zemlji Srbiji! - i druge im nevolje ne treba tovariti.