prva strana

Petak, 29. Mart 2024.

Revija KOLUBARA - Januar 2003 > izbor

prijava | registracija

revija

stav

prilike

prošlost

mediji

izbor

kultura

pisma

kalendar

dodatak

revija +

arhiva

impresum

pretraga

Duhovni potop

Valjevska Gračanica

Jovan Janjić (NIN, 5. decembar 2002)

Na dan Svetog Jovana Zlatoustog (26. novembra) u porti crkve Svetog arhanđela Mihaila u selu Tubraviću, poznatijoj kao Valjevska Gračanica, okupilo se dosta vernika iz Valjeva i okolnih sela, a sa njima i monahinja manastira Ćelije i monasi i sveštenici iz obližnih manastira i crkava. Na ovo okupljanje pozvali su ih krampovi radnika Zavoda za zaštitu spomenika kulture iz Valjeva, koji su prethodnog dana započeli obijanje maltera sa fasade crkve čije se trajanje računa vekovima.
Svi su odmah razumeli šta govori taj zvuk krampa: ono o čemu se govorka već petnaestak godina, da će ova crkva biti porušena, potopljena ili premeštena na drugo mesto, zbog izgradnje brane i jezera na obližnoj reci Jablanici.

Crkva Gračanica (Foto: Ljuba Rankovic)

Iz ovog jezera, zamišljenog da se oformi među ovdašnjim brdima koja bi trebalo da poveže zemljana brana visine od oko 75 metara, predviđeno je da se vodom za piće snabdevaju Valjevo, Lajkovac, Ub, Mionica, Lazarevac i druga mesta nizvodno, pa i termoelektrana koja se gradi u Kaleniću kod Uba. A da bi se ovo jezero izgradilo, onako kakvo je zamišljeno, neophodno je da se potopi na stotine hektara njiva i šuma, više desetina seoskih domaćinstava, deo puta Valjevo - Bajina Bašta, pa i crkva Gračanica!
Kultno mesto - Mnoga domaćinstva već su iseljena, izgrađen je i zaobilazni asfaltni put od 11 kilometara, ljudi se mire sa napuštanjem njiva i šuma, ali se nikako ne mire sa mogućim gubitkom, a ni sa premeštanjem crkve!
Vesna Ćirić, direktor Zavoda za zaštitu spomenika kulture u Valjevu, kaže da se na osnovu nekih njihovih istraživanja može zaključiti da je ova današnja crkva podignuta početkom DžVII veka na temeljima neke ranije crkve. Drugi zaključak koji se izvlači, a koji je sasvim pouzdan, jeste da je to „kultno mesto” sa dugom tradicijom, o čemu svedoče i grobna mesta iz DžV veka, otkad tu postoji kontinuitet sahranjivanja. E, sad, i laički posmatrano, izvlači se još jedan zaključak: da i crkva bar od tada tu postoji. Jer, kao što se zna, obično groblje nastaje pored crkve, a mnogo ređe crkva pored groblja.
Nekada je ovo bio manastir. Pronađena su mnoga grobna mesta monaha. A sačuvan je i pečat na kojem piše „Bratstvo manastira Valjevska Gračanica”. I na bronzanom zvonu piše da je darodavac - manastiru u podgorskoj Gračanici, a smatra se da ga je 1836. poklonio knez Miloš Obrenović.
Inače, ova svetinja bila je omiljeno mesto vladike Nikolaja Velimirovića, koji je, kada je podizao svoju zadužbinu u Leliću, naložio majstorima da izgrade i kube za ovu crkvu. Posle toga, kako podsećaju meštani, ispričao je da je ovo jedna od najstarijih crkava u Srbiji. Kažu i da je tada predvideo i da će imati nekoliko iskušenja. Oni veruju da su to ova današnja iskušenja.
Gospođa Ćirić podseća da je njihov zavod osnovan tek 1986. godine, ali da su već tada zatekli svu potrebnu dokumentaciju o izgradnji hidroakumulacije „Stubo-Rovni”. Pošto radovi nisu napredovali onako kako je previđeno, a sve više ostavljali su i utisak neizvesnog krajnjeg ishoda, Zavod je pokrenuo postupak da se Valjevska Gračanica proglasi za kulturno dobro i da, samim tim statusom, bude pod zaštitom države. Vlada Srbije je to prihvatila i 1997. donela odluku kojom se ova crkva sa grobljem proglašava za „spomenik od posebnog kulturnog i istorijskog značaja”. Izgradnja hidroakumulacije ponovo je aktuelizovana, a time i pitanje sudbine crkve, bez obzira na to što je ona u međuvremenu stavljena pod zaštitu države.
- Više se nije moglo govoriti o zaustavljanju investicije, iza koje je takođe stala država i koja ima svoju opravdanost u širem društvenom interesu - objašnjava gospođa Ćirić. - Zato smo se mi, u takvoj situaciji, pozvali na član 108. Zakona o kulturnim dobrima, koji kaže da se kulturno dobro ne sme uništiti, ali, ukoliko postoje opravdane okolnosti koje ga ugrožavaju, ono se mora izmestiti.
Sudbina crkve je već bila zapečaćena, crno na belo, samo što se tim papirima nije mnogo mahalo, pa je u narodu i dalje tinjala nada da će ona biti spasena, tu gde jeste.
Jedan raniji sveštenik i predsednik crkvenog odbora potpisali su saglasnost da se ova stara crkva sruši, a nova podigne na drugom mestu. Crkva bez vekova nasleđa koja ima sadašnja crkva!
Dogovorena seoba - Investitor gradnje brane i jezera Javno preduzeće „Kolubara” finansiralo je projekat nove crkve na novoj lokaciji, koji je izradio naš poznati arhitekta Predrag Ristić.
Kad su u Zavodu, kako objašnjava njegova direktorka, saznali za takve planove, investotoru su zapretili da će ih tužiti zbog uništavanja kulturnog dobra, pošto je po njihovim planovima predviđeno potapanje crkve. Umesto toga, zatražili su da se ne gradi nova crkva, nego da se sadašnja izmesti na neko drugo mesto.
Dogovor među njima je postignut. Pošto su iz „Kolubare” predstavili svoje planove, po kojima bi brana trebalo da bude završena do 2005. godine, iz Zavoda su se odmah dali na posao. Poslali su svoje radnike da obijaju malter sa spoljne strane crkve, sve do samih kamenih oblutaka, da bi se definitivno pripremilo njeno izmeštanje.
Ali, krampovi su odjeknuli jače od zvona!
Radnici su se već posle prvog dana povukli, nisu hteli da se zameraju monasima, sveštenicima i narodu. Ali, u javnom preduzeću „Kolubara”, koje gradi branu, i ne pomišljaju da se odustane od započetog posla izgradnje hidroakumulacije jer je, podsećaju, do sada već uloženo na desetine miliona dolara.