prva strana

Petak, 29. Mart 2024.

Revija KOLUBARA - Februar 2003 > stav

prijava | registracija

revija

stav

prilike

ljudi

prošlost

mediji

izbor

kultura

pisma

kalendar

dodatak

revija +

arhiva

impresum

pretraga

Valjevski šetač

Ljiljana Ljiljak

BIBLIOTEKE I ŠKOLE

U školi dve sobe. Jedna, stan za učiteljicu, druga - učionica. Mala, belo okrečena sa bezbroj prozora. Svetlost blješti kao sjaj u očima mališana koji radoznalo gledaju goste. Smolasti miris vlažne, tek obrađene borove daske daje dodatnu čistoću i svežinu prizoru. Daske su police za knjige. Ovo par slika i blještave svetlosti ostalo je skoro deceniju i po kao sećanje na jedan odlazak na otvaranje seoske, školske biblioteke u Gornjem Taoru. Kao i kazivanje učiteljice, da knjige čitaju i odrasli seljani. Pogotovu žene, kad dođu zima i sneg. Kad manje posla ima. I da se najviše traže Ćopićeve i Ćosićeve knjige. Nikad ih dosta.

Danas su mnoge od tih malih, četvororazrednih planinski škola, lepih u jednostavnosti, i bez đaka i učiteljica. Valjalo bi pomoći da se sačuvaju bar te biblioteke, stalno nabavljati nove knjige, dnevnu štampu i video filmove. Ali i prodavnicu, koja nije bakalnica već će da služi za neku drugu duhovnu potrebu tamošnjeg meštanina, planinca. Valjalo bi ih imati kao mesta za duhovna okupljanja, za sve dobrodošle povode. Ponuditi ih za raspuste deci iz grada - nedelju dana na selu! Za eko turističke boravke. Pomoći selu i meštanima da očuvaju i vrate sebi ono što im pripada.

NAŠE INSTITUCIJE

Nema još konkursa za finansiranje projekata koje bi zarad kulturnog života građanstva pripomogla Opština. Nema, a valjalo bi. Ako ni zbog čega drugog a ono zbog stalne opaske da para nema u našim institucijama kulture van onog redovnog i obaveznog, što je, u principu, kancelarijsko. Ili nema ideja i spremnosti da se nešto uradi, pa nam pojedinci urade više nego institucije. A tih pojedinaca i iskoraka bivalo je u ovoj odavno uspavanoj sredini. Uvek sa publikom koja je punila dvorane i nakon otvaranja. Setimo se izložbi Cibićevih fotografija, pa košnica i pčelarskog alata, izložbe svih fotografa valjevskog Foto-kino kluba…

Za početak, tek nekoliko podsećanja. Kao da iza nas nije čitav jedan, pa i pola prethodnog veka kao izazov za bezbroj tema. O ljudima i zbivanjima sa ovih prostora, samo jedna godina mogla bi biti povod izložbi o temi šta se dešavalo, kako smo izgledali, gde smo živeli, šta smo gradili... Muzej, Arhiv i Zavod za zaštitu spomenika mogu što-šta pokazati i prikazati. Podsetiti i na svoje velike poduhvate, unazad u dve-tri decenije, kada se, čini se, radilo. Da se podsetimo i šta imamo i kako smo stvarali. Pa da vidimo konkurs. Možda ideja i projekata ima. Možda…

OGRIZAK

Stoji bela kapela na stubovima, čudesna i neobična za ove prostore, na uzvišenju nad padinom koja se spušta do petničke rečice Banje. Stoji na ostatku, ogrisku od nekadašnjeg visa, pa kao pramac lebdi, ne nad vodom već nad velikim, betoniranim platoom, nad podzidama i kanalima, drenažama. Nova hala Fabrike vode PP „Vujić-Valjevo” podignuta je, novi put „usečen” u padinu koja se pretvara u plato. Sve to skupo je koštalo. I pokazalo da su savesti predlagača i savetnika kako i gde podići fabriku, zatajile. I da sve to jeste dobro po sebi, ali neprirodno agresivno u prostoru pred pećinom Petničkom. Tako, mnogo toga na malom prostoru koji zbog prirodnog blaga vapi za mirom i širinom.

A Petničku pećinu država Srbija stavila je pod zaštitu godinu dana posle stavljanja pod zaštitu manastira Pustinje, 1950. godine. Čudnom igrom ljudskih nepromišljenih rabota, jedna porodična kapela na „ogrisku” dobi još jedno značenje.