prva strana

Petak, 29. Mart 2024.

Revija KOLUBARA - April 2003 > stav

prijava | registracija

revija

stav

prilike

ljudi

prošlost

mediji

izbor

kultura

kalendar

dodatak

revija +

arhiva

impresum

pretraga

ovo vreme

Čišćenje kuće

To je kao kad se, u određenim prilikama, povuče voda iz vodokotlića

Živoslav Miloradović

Karikatura: Nikola Otaš (Foto: Ljuba Rankovic)


Mislio sam da smo se već negde upoznali, ali sam se prevario. To lice koje su prikazali preko televizije kao vlasništvo osobe za koju se sumnja da je ubila Premijera, lično sam stvorio. Tako sam u sopstvenoj mašti, tokom proteklih desetak i više godina, zamišljao lice one Srbije koja je nekada davno, svojom bahatom voljom, odlučila da prestane da bude moja domovina. Da ostavimo bar za trenutak strahote koje su u ime Srba i Srbije činjene okolo te da, opet samo za potrebe lične potrebe, pogledamo samo ono što je činjeno NAMA ovde, u sopstvenoj zemlji. Nema tog razuma koji bi, sabere li se sve to, mogao da ne vidi i sagleda svu veličinu te mangupske igrarije koja se izrodila u istinsku tragediju naroda i države. Ta opasna, sirova i surova Srbija, ta koju su nam priredile i nametnule secikese i seoske jajare, imala je iste te jake vilice, prazan pogled i večito poluotvorena usta.

Uspeli su da nas prevare ne stoga što su bili posebno pametni, nego zato što su znali za našu slabu tačku, za našu sklonost da neuljudnost, sirovost i grubost računamo u vrline, a pristojnost, znanje i kulturu u slabost nedostojnu našeg, večito buntovnog, oštrog i slobodarskog nacionalnog duha. Prevara je bila dobro sračunata i totalna.

Nije na čuvenoj Osmoj sednici pre 15 godina pobedila niti partijska ultra levica, niti nacinal-socijalizam, niti nacionalizam. Pobedilo je palanaštvo, provicijalizam i prostakluk, koji su se samo zaogrnuli plaštom relevantnih idejnih ili političkih opredeljenja. Otuda je Miloševićev režim tako lako izmicao jednostranim i površnim kvalifikacijama. Bilo je tu i lenjinskog komunizma i velikosrpstva i sovjetskog internacionalizma i lažnog tradicionalizma i čega sve ne, ali se, kada se razgrnu sve te koprene, uvek nailazilo na taj paradigmatični lik praznog pogleda i poluotvorenih usta, lik sirove i surove tupavosti.

Iz tog razloga u Srbiji su početkom devedesetih porazbijana sva ogledala, a oni koji su sačuvali poneki komad proglašeni su za izrode. Diktatorski režim je zamenjen ali je status ogledala i ogledanja u njemu i dalje držan za dekadentnu i samim tim nedostojnu delatnost. Smatralo se da je takav odnos prema spoznaji sopstvenog lika posledica inercije, ranije stečenih navika, ali ne... I to je bila samo jedna u nizu smišljenih prevara, jer vlastito sagledavanje sebe značilo bi prvi korak i u razumevanju onoga što se zbilo.

Otuda sva ta cika protiv Međunarodnog suda, protiv isporučivanja naših zločinaca onima koji su mogli i hteli da im sude. Otuda sva ta kuknjava o jadnima nama koje niko ne voli i samo gleda kako da nam naudi. Sada tek imamo priliku da se zapitamo: ako je ono lice praznog pogleda, čvrstih vilica i poluotvorenih usta bilo zvanično lice Srbije, kako su svi oni drugi, koji su u njega gledali ili osećali dah iz tih usta na sopstvenoj koži, mogli da ga vide i dožive? Kao anđeosko prisustvo, kao nevino dečje lice, kao umilni devojački pogled??

Ali u svemu tome nije bilo najtragičnije to što su Oni nas videli onakvima kakvi jesmo, nego to što smo mi sami sebe smatrali za ono što nismo. U tome je ključ i osnova, kako ove velike prevare, tako i njome prouzrokovane tragedije. Imaoci parčenceta onog ogledala odavno su upozoravali da ovako nesvesni sebe, nećemo moći dalje, da glavinjanje nije hodanje i da se teturanjem ne može daleko stići. To što danas i sada nazivamo organizovanim kriminalom postalo je deo naše svakodnevnice, temelj našeg društva, opredeljujući činilac našeg postojanja... To su isuviše važne pozicije da bi trulež koja je njima ovladala mogla biti smatrana za nešto incidentno čega kao ima i u svim drugim zemljama. Kao da je Srbija isto što i ostale zemlje, kao da je Srbija iza sebe ostavila pedeset godina izgradnje demokratskih institucija... Naše institucije su zemunski, surčinski, voždovački gangovi, provincijalci – multimilijarderi, preplaćeni mufljuzi i njihove sitne prljave igre. Naše institucije su neukusne provincijske kafančine u kojima se muva i valja, obrće i prevrće. To je Srbija koja je, po takozvanoj „legalističkoj” koncepciji demokratskih promena, trebalo da prekonoć, poštovanjem šupljikavih zakona i „denacionalizacijom” zločina, postane sopstvena suprotnost. Ali, ta i takva Srbija to niti je mogla, niti je htela, a sa druge strane bila je dovoljno moćna da svoju volju proglasi za opštu.

Čišćenje Srbije, koje je počelo sa teško nadoknadivim zakašnjenjem, neće biti dovoljno ako završi samo slanjem nekih kriminalaca u zatvor. To je tek deo posla i to, ma kako neverovatno izgledalo, njegov lakši deo. Osoblje zaduženo za higijeničarske poslove imaće mnogo teži zadatak. Pre svega, potrebno je provetravanje. Srbija se guši u đubretu i smradu. Za početak, a shodno demokratskim principima, biće dovoljno reći đubretu da je đubre, a smrad samo nazvati smradom. Iznošenje i uklanjanje će biti stvar izbora i demokratske procedure. Ali, ta diferencijacija na pojmovnom planu se konačno mora obaviti.

O ogledalima sam već govorio. Ali treba dodati da se ona imaju poturiti pod nos i onima kojima sopstveni lik nikako ne prija. Neka njih!

Neka i dalje bulazne o našoj slavi, veličini i istorijskoj nevinosti, ali ogledalo im se mora postaviti nadohvat ruke. Firma za čišćenje o svom trošku mora obezbediti albume sa fotografijama e da bi se moglo videti šta je sve bilo, a onima koji imaju slab vid trebalo bi obezbediti i naočare.

Čišćenje, treba i to reći, je u kulturnim zemljama nešto što se podrazumeva. Nešto što se čini svakodnevno, ali se njime niko ne hvali. Čistačima je to čišćenje dužnost, njihova radna obaveza, a u krajnjoj liniji - izraz lepog vaspitanja i uljudnosti. Kao kada se, u određenim prilikama, povuče voda iz vodokotlića.