prva strana

Utorak, 19. Mart 2024.

Revija KOLUBARA - April 2003 > prošlost

prijava | registracija

revija

stav

prilike

ljudi

prošlost

mediji

izbor

kultura

kalendar

dodatak

revija +

arhiva

impresum

pretraga

ex libris

Atanasije Nikolić među Valjevcima

Zdravko Ranković

Atanasije Nikolić (Foto: Ljuba Rankovic)


Autobiografija Atanasija Nikolića „Biografija verno svojom rukom pisana” objavljena je u Beogradu pri kraju prošle godine a fragmentarno je kao feljton izlazila i u „Politici”. Ona je, i te kako, interesantna i za nas Valjevce.

Među najuspešnijim pitomcima iz prve generacije Zemljodelske škole, koju je Nikolić osnovao u Topčideru i njom rukovodio, nalazio se i Ivko Tomić iz Pauna. Tomić i Sergije Stanković iz okoline Ćuprije nagrađeni su time što onda „budu zadržani u zavodu kao gazde”. Školovanje im je trajalo dve godine, a prve diplome uručivane su u proleće 1855. A u proleće 1857. među najboljima su se našli Jakov Jakovljević iz Živkovaca u Kačeru (nagrađen rasnim priplodnim prasetom) i Nikola Petrović (možda: Petronić) iz Osladića (dobio za nagradu „četiri oke detelinskog semena”).

Ivko R. Tomić se docnije priklonio policijskoj službi, verovatno da je u međuvremenu izučio još kakve škole. Najduže je živeo u Valjevu i ovde umro 13. decembra 1885. godine. Bio je tada pomoćnik okružnog načelnika i star oko 50 godina. Uostalom, i mnogi drugi učenici te škole, umesto da se vrate u svoja sela, opredelili su se za svakako lagodniji život u državnoj službi. Ne znamo, međutim, da li su tim putem onda pošli i Jakovljević iz Živkovaca i Petrović (Petronić) iz Osladića.

Višegodišnjem valjevskom okružnom lekaru Jovanu Mašinu prodao je Atanasije Nikolić 1859. godine svoju kuću u Beogradu jer je bio prisiljen da se, za izvesno vreme, odseli u Vojvodinu.

Kad su, pak, u proleće 1867. godine „navaljivali” u Beogradu na njega da se prihvati dužnosti glavnog vojnog intendanta, Nikolić se, da bi izbegao ponuđenu a neželjenu dužnost, izgovarao da se „latio u Podgorini rudokopnje” i postigao da u tom pogledu bude ostavljen „na miru”. Doista, inženjer Đuričić, njegov tast Atanasije Nikolić i čuveni beogradski trgovac Ilija Kolarac otvorili su sredinom šezdesetih godina 19. veka Podgorske rudnike u podnožju Povlena i Medvednika.

Knjiga „Biografija verno svojom rukom pisana” završava se rodoslovom porodice Atanasija Nikolića koji pokazuje da su dve njegove ćerke bile udate u Valjevo: Marija (u knjizi piše Milica, verovatno pogrešno) za dugogodišnjeg valjevskog okružnog inženjera Stevana Đuričića, školovanog u Šemnicu, a Sofija za prvog valjevskog apotekara Klaudija Prikelmajera.

Đuričići su imali osmoro dece - Đorđe (1857-1907), Milan (1859-1906), Marko (1861-1926), Jelena (1863-1924), Miloš (1870-?), Dragutin (1871-1905), Aleksandar (1867-1915) i Katarina - u većini u Valjevu rođene i školovane. Najviše je u životu postigao Marko, po zanimanju advokat, koji je u nekoliko navrata bivao i ministar. Milan je bio profesor ali je izvesnu afirmaciju stekao i kao pisac (objavio je u Petrogradu, na ruskom, 1881. godine, knjigu „Srpski protojerej Matej Nenadović”) a Milanov sin Vojin nalazio se pred Drugi svetski rat na gradonačelničkoj dužnosti u Beogradu i predsednikovao odborom za podizanje u Valjevu spomenika zaslužnim Valjevcima. Marija je umrla 24. aprila 1873, a već 16. septembra te godine inženjer Đuričić se oženio Jelenom Živković iz Požarevca (venčani su u Šapcu). Stevan je umro 14. jula 1888. Đuričići Stevan, Marko i Milan predstavljeni su u našem „Biografskom leksikonu Valjevskog kraja”.

Kći Anastasija Nikolića Sofija (1839 -1888) i Klaudije Prikelmajer imali su dvoje dece, Jelenu (1876-1943) i Mihajla Mihajlovića, lekara. Apotekar Prikelmajer je pre Sofije bio u braku sa Paulinom (umrla 1871), a posle Sofijine smrti sa učiteljicom Ankom.

Melodramu Atanasija Nikolića „Zidanje Ravanice” igralo je valjevsko Dobrovoljno društvo za teatarska predstavljanja koje je postojalo u razdoblju 1860-1872. Priklmajerov biograf dr Milivoje Milenković je, šta više, tvrdio da je Nikolić bio Prikelmajerov „savetodavac pri izboru pozorišnih komada” za izvođenje u ovom teatru.

Atanasije Nikolić je rođen 18. januara 1803. godine u Brestovcu (Bačka); umro je u Beogradu 28. juna 1882. Spada u značajne i zanimljive ličnosti svoga vremena. Prvi je rektor Liceja u Kragujevcu; prvi pisac srpskih udžbenika algebre i geometrije, prvi obrazovani srpski inženjer i pokretač inženjerskog obrazovanja u Srbiji. Prvi je graditelj modernih puteva i projektant prve železničke trase; prvi je reformator srpske poljoprivrede i osnivač prve poljoprivredne škole; sa Jovanom Sterijom Popovićem je pokrenuo ustanovljavanje Društva srpske slovesnosti i Narodne biblioteke; otpočeo je proslavljanje Sv. Save u školama... Mora biti da je on dolazio u Valjevo i Valjevski kraj, iz porodičnih i poslovnih pobuda, ali o tome u ovoj zanimljivoj knjizi nema ni reči. Na podatke o tome nismo nailazili ni na drugim stranama.