prva strana

Četvrtak, 28. Mart 2024.

Revija KOLUBARA - April 2003 > kultura

prijava | registracija

revija

stav

prilike

ljudi

prošlost

mediji

izbor

kultura

kalendar

dodatak

revija +

arhiva

impresum

pretraga

knjige

Prilično nemilosrdna knjiga

Milovan Danojlić, „Pustolovina ili ispovest u dva glasa”, Filip Višnjić - Beograd 2002.

Branko Pirgić

Milovan Danojlić (Foto: Ljuba Rankovic)

Za Zavičaj sam vezan pupčanom
vrpcom jezika i sećanja.
Pišući, ja se hranim
kroz tu vrpcu...


Milovan Danojlić


Teško je žanrovski odrediti prozno štivo „Pustolovina” Milovana Danojlića. Moglo bi se reći da je to roman memoarskog karaktera, ispovedna i esejizirana fragmentarna proza u čijoj osnovi je dvoglasje; tu se „spore” i „razgovaraju” pripovedač (neko sasvim blizak Danojliću i to u trenutku dok nam priča onu svoju priču, negde na samom kraju 20. veka) i Pesnik - autorov (ili, pripovedačev) dvojnik od pre pedesetak i više godina. Neko, dakle, ko je pun nade i poverenja u svet; neko ko od tog sveta nešto očekuje, ali i ko veruje da je uvek negde drugde bolje; ko obožava štampanu reč; veruje knjizi, Parizu, Zapadu, demokratiji... Ispostavilo se da je rezultat tog dvoglasja „popis poniženja” onih ličnih ali i kolektivnih. Ovo „pretresanje davno proživljenog u svetlu novih iskustava i saznanja” čini se da nije donelo katarzu nikome (uprkos autorovog priznanja da lakše diše od kako je ovu knjigu „izbacio”). Pripovedač je pun teških iskustava i dubokih uvida u nepromenljivost stvari ovoga sveta. On pušta mladog, poletnog i prostodušno (da ne kažem - naivno) Pesnika da „putuje” kroz život. Pripovedač tako obnavlja sećanja i „vraća film”, pribavlja svež materijal za jedno dublje i nemilosrdnije samorazumevanje sopstvene situacije ali i razumevanje uloge i mesta Srba u svetu. Rezultat je gorke istine, kiseo osmeh, osećaj poraza... tu više ni stid - ta Danojliću tako draga i značajna „alatka” za pročišćenje - ne pomaže: dveri smisla se sklapaju nad našim glavama.

Ipak, danojlićevska je ovo knjiga u punom značenju te reči: u pozitivnom, ali i u negativnom. Ona ima svoje poetske uspone, živa i duhovita mesta (npr. švercovanje u vozu i nadmudrivanje sa kondukterom); duboke antropološke uvide, oštre i tačne opaske o raznim temama: (multikulturalizam, zavičaj, selo, put/ovanje/, stvaralački proces, vođa i Srbi, raspad Jugoslavije, Tito, rat...).

Ono negativno danojlićevsko je to skakanje s teme na temu: „o čemu god malo duže razmisliš, zapadneš u muku i bezizlaz”. Ovo menjanje tema nosi jednu vrstu neobaveznosti koja ima „izgovora”, nalazi pokriće u poetičkim zahtevima: fragmentarnost, asocijativnost, bunarenje po jeziku, čačkanje po zaraslim ranicama detinjstva... autor prati sebe tokom pisanja, neguje pripovedačku samosvest i drži do ironijskih i humornih otklona, ne dozvoljava patetici da se razmahne. Ali ona, u motou pomenuta, vezanost za zavičaj - jezikom i sećanjima - stvara izvesnu granicu pripovedaču. Jezik je, naime, ona placenta koja ga štiti od svih ponora i haosa ovog (i onoga) sveta - artikulišućom energijom: „otpuštenom iz istinskog života, ostaje ti da ga još jednom protreseš, kao staru krparu; da vidiš kako si ga proživeo”; „razumevanje ljudske bede je jedan oblik likovanja nad njom”; „ponećeš prizore u kojima si, i kad bi te upregli u posao, učestvovao pre svega kao posmatrač”; „Tebi su bliže stvari koje zamišljaš, nego stvari koje uistinu gledaš i dodiruješ“.

Ima ovde, u ovoj prozi, čudesnih fukoovskih opaski i komentara; „Štamparija, slovoslagačnica. Te dve reči, ko zna kako i otkuda, skliznu preko usana; nazivi pohitaju u susret neviđenom, sevne luk između predsveti i svesti: prepoznaješ ono što prvi put susrećeš. Kao da jedan deo predmetnog sveta lebdi u vazduhu, u stanju iščekivanja. A mi mu se, iz daljine približavamo, noseći zapečaćene koverte sa nazivima tih predmeta, i kad nam se pokaže ono što znamo samo po imenu, reči pojure prema stvarima, nazivi se otelove u onom što označavaju”. Ili: „Mogućno je da si model (slovoslagača) izgradio onog časa kad si ga pogledao, pa si ga, da bi delovao ubedljivije, odmah gurnuo u prošlost, odakle ti se, na brzu ruku patiniran, vraća kao nešto već viđeno”. Ili: „smisao se otkriva naknadno, kad sve prođe, a najčešće, smisao izostane: postojanje izgori u svom odvijanju, ode bez značenja i bez traga. U svakom slučaju smisao nije unapred poznat i uhvatljiv”. Ili: „Redakcijska prostorija kao da se, u protekle dve nedelje, smanjila; ili je narasla u tvom sećanju, a ovde ostala kakva je bila”.

Mnogo je ovde tema zahvaćeno, na puno toga skrenuta pažnja. Izuzetno dobro je obrađena tema bekstva a u kontekstu ove demitologizacije, oličene u potrebi autora da svemu skine masku, sve pokaže u ogoljenom obliku. „Tvoja pustolovina se sastoji od dugog niza pokušaja da se... pobegne iz rođenjem postavljenog okvira... Kretao si se bežeći od prvobitne datosti, a disao punim plućima jedino pri povracima u ono od čega si se otimao”.
„Pustolovina” je, kako u jednom intervju reče autor „prilično nemilosrdna knjiga, obračun sa sobom i sa drugima. Pisao sam je dugo, teško. Lakše dišem otkako sam je izbacio iz sebe”. I pisac ovih redova, zajedno sa autorom, po čitanju ove proze, „lakše diše” uprkos svesti da je sve manje svežeg vazduha oko nas.