prva strana

Četvrtak, 28. Mart 2024.

Revija KOLUBARA - Maj 2003 > prilike

prijava | registracija

revija

stav

prilike

ljudi

prošlost

mediji

izbor

kultura

pisma

kalendar

dodatak

revija +

arhiva

impresum

pretraga

Autocenzura

Novinar je go čovek, a nema gde da se skloni

Milenko Radović

Ne bih ovu ružnu i teretnu reč ni da pomenem da je ovih dana nije bilo poprilično u publicitetu. A potezali su je iz novinarske lože, novinari, žaleći se kako će Zakon o medijima da ih natera na autocenzuru, pa neće moći da govore sve što znaju i misle, a naročito ono što bi najviše voleli da kažu. A Zakon samo obavezuje i novinare da za ono što govore i pišu budu i odgovorni, pa makar se to zvalo u autocenzura. Jer, novinar jeste po pozivu svome javni delatnik, što je i privilegija i prednost, ali i rizik i obaveza. Novinar nije ni radnik, ni seljak, niti je intelektualac, koji su svojim statusom, više ili manje, zaštićeni. Novinar je nezaštićen, on je na brisanom prostoru, ili nije novinar. Ali i njemu je sloboda ograničena obzirima i odgovornostima prema drugima, pa ako je to i autozencura - neka tako bude. A to neće nikako da mu smeta da deluje i prosvetarski i prosvetiteljski i da mu istinoljubivost i istine budu na prvom mestu. Znaju to, pa tako i rade, najbolji među njima. To su oni koji drže ugled i pronose slavu novinarstvu, a neki su, i u ovo naše vreme, svoju posvećenost pozivu, platili i životom!

Novinarstvo nije ni zanimanje ni profesija, a ako jeste i to, ono je iznad svega služba, onako kako je govorila Isidora Sekulić. To je taj idealni novinar koji ima više obaveza nego prava i kome, pored ostalog, ne priliči da se žali na autocenzuru. Jer autocenzura jeste odgovornost i ništa više, ograničavanje svoje apsolutne slobode obzirima prema drugima, jednakim pravima na slobodu drugih. Da toga nema mi bismo sasvim podivljali, što nam se i događa poprilično često! A i to slobode na koju imamo pravo valja da se zasluži svakoga dana ispočetka. Ako si još i novinar onda utoliko pre i više. Zato novinarstvo jeste jedan poziv izvanredan i novinarska legitimacija valjalo bi da je pozlaćena - kada bi bilo tako! Jer, novinaru se ništa ne prašta. To što on govori i piše, svakodnevno i javno, jeste prednost, ali i zamka, jer novinar nije ni književnik ni pesnik, on nema gde da se skloni. Književnika i pesnika štiti njihova fantazija i uzusi umetničke forme, a novinar je go čovek. U tome su veličina, ali i ograničenja i stradanja novinara.

Sve ovo što je rečeno pretpostavlja i jedan idealan model novinara i novinarstva, koji je možda redak, ali to ništa ne smeta niti protivureči. A tome pripada i ova autocenzura koja je jedna tekovina kulture, jer i kulture ne može biti bez autocenzure pa kada je zbog toga i nelagode zbog kulture, o čemu su pisali psiholozi, a najpre je pisao Frojd. Bez kulture, odnosno i autocenzure, bili bismo zveri, što i jesmo kada god zaboravimo da nismo sami na svetu. Bili bi tada samo instikti, a instikti su kod čoveka, kada provale, gori nego li i kod najgorih zveri. Zato je ružan i neodgovoran onaj svakodnevni poziv novinarski, sa televizije, kojim se mladi ljudi kuraže i mame da slede svoje instikte kako bi stekli svetsku slavu. Pritom se zloupotrebljavaju naši uspešni sportisti, a nigde se ne kaže, da ni oni ne bi stigli tako visoko da i kod njih nije bilo autocenzure. Da je samo to što svoga rivala u sportu ne možeš ni da biješ, niti da mu nogu podmećeš, ne možeš ništa što je samo instiktivno, već po pravilima koja su podjednako ograničavanje svih, ne može, dakle, ništa bez kulture, pa tek tada i tako da se vidi ko je bolji.

Novinarima je danas još teže i zato što ih je mnogo. I što je pritisla osrednjost, kao i u drugim javnim službama uostalom, a nikako da se taj kvantitet prometne u kvalitet kako su nas učili po dijalektičkom materijalizmu. A kako je još pukla i ova patološka glad za takozvanim informacijama i kako se videlo da se ogromnom količinom poluistina i laži ljudi mogu sasvim da razljude i zalude pa da se onda njima vlada, i novinari su se, kao prirodno, namnožili. I pokazalo se da se u ovu zahtevnu i rizičnu službu ulazi lako. Mnogi su bili samo svratili u novinarstvo, da vide kako je, ili što nisu znali gde će, i tu ostali za ceo život. A radni ljudi i građani, iako su uvek nezadovoljni, bez ovih medija, pa kada bi bila samo televizija, više ne mogu. Postali su zavisnici, kao od droge, od brbljivosti, pomodarstva i svakojakih surogata kojima pune svoj život, a nemaju više ni vremene ni snage da za taj svoj život budu lično odgovorni. O tom njihovom životu stara se, valjda, neko drugi! Pa i novinari. A izgleda naročito oni nesrećnici sa televizije. Njihov je govor i po tome šta govore i po tome kako govore i rade čista kuga! Nema ni cenzure, ni autocenzure, pa ni odgovornog urednika, ni onog veselog lektora da bar on to malo zagladi i umije, a i ko još sme nešto da spočitava novinarima? Od njihove gluposti, i njihove neverovatne samozaljubljenosti i gordosti i zdravlje pogubismo! A ovo i nije samo neko naše pitanje lokalno već i svetsko. To da ovaj i ovakav govor ugrožava i zdravlje, to je staro znanje, samo što mi ne znamo, a i kada znamo nećemo ništa! A nećemo zato što nama i nije do našeg zdravlja, jer nam je ovako slađe!

Autocenzura je isto što i odgovornost, bez autocenzure nema uvažavanja drugog, nema dijaloga. Ima samo slepe sile koja je jedna patologija moralna i mentalna. A i to se zna odavno, na to su upozoravali i pre Sokrata i kroz čitavu istoriju posle njega. U svetskim dokumentima o zdravlju, u definicijama koje su od 1947, a zatim i dopunjavane i popravljane (Džakartska deklaracija iz 1997), vidi se da je u katalogu faktora koji čoveku kvare život, onih od kojih se čovek i razboljeva, a i ovaj i ovakav javni govor. I u Svetom pismu, bar na jednom mestu, kod proroka Melahije, na primer, piše, da je govor ljudski, ako nije obziran i častan - opasan po zdravlje. I ne samo onoga koji sluša, već i govornika.

Bez autocenzure nema dijaloga. A dijalog je jedna od najviših tekovina ljudskosti i uslov svakoga boljitka, pa i zdravlja čovekovog. U osnovama dijaloga je odgovorno i iskreno uvažavanje drugoga i drugih. I jedno srdačno i radosno iščekivanje onoga što će drugi da čini ili da kaže. I da tako udružimo svoje lucidnosti i svoju istinoljubivost da bi nam u životu bilo lakše i bolje. Dijalog je moguća čista ostvarena sloboda, ograničena samo slobodom samom. A to znači i svesnim odricanjem od sopstvenih neograničenih prava koja ni na kakav način, pogotovo nikada unapred ne mogu biti apsolutna i zauvek zaslužena i stečena. I zarad promocije ljudskosti i nekog našeg, makar i malog, doprinosa tome. I zbog zdravlja koje je i duhovno i duševno, i telesno i sve to u jednom. A sve ovo važi u celom životu našem, pa i životu najobičnijem, svakodnevnom, jer je sve to taj naš jedini život, a i naš, i u zajednici sa drugima. To bi, dakle, trebalo da važi i za novinarsku branšu i za novinare koji bi isto tako mogli da budu dragoceni i dragi sagovornici naši, pa i učitelji, što bi trebalo da bude njihov ideal. Ali je ovo njihovo nervozno i brzopleto otresanje od autocenzure znak da nešto ozbiljno kod njih nije u redu, a, eto, ne znaju čestito ni svoj maternji jezik, koji bi mogao da im bude na ispomoći, ali koji neće ni da ih skriva, niti da im prašta. Naravno da je novinaru teže nego svima drugima, jer se njegovo sve čuje i sve vidi, ali bi i njemu bilo lakše kada bi pošao od toga da novinarstvo i nije zbog novinara i da su u novinarstvu skoro svi drugi preči, pa makar da je to i nepravda!