prva strana

Četvrtak, 28. Mart 2024.

Revija KOLUBARA - Maj 2003 > prošlost

prijava | registracija

revija

stav

prilike

ljudi

prošlost

mediji

izbor

kultura

pisma

kalendar

dodatak

revija +

arhiva

impresum

pretraga

Ratnici iz Brezovice, tamnavske

Zoran Joksimović

Obradovalo me otvaranje pretplate na tri nove knjige IP „Kolubara” iz Valjeva. Iz navedenog plana najviše me zainteresovala najava Spomenice posvećene 200. godišnjici Prvog i Drugog srpskog ustanka u kojoj će se naći „poimenični popis ratnika sa područja Šabačko-valjevske eparhije”... poginulih u ratovima Srbije za oslobođenje u 19. veku. Ovim popisom obuhvaćena je i Tamnava u kojoj je i moja rodna Brezovica, pa se nadam da ću tu, eventualno, naći i imena mojih predaka i njihovih komšija. I sâm sam, sporadično do 1973, a otada intenzivnije, beležio imena poginulih Tamnavaca, nalazeći ih u arhivskoj građi, na spomenicima, u knjigama i u narodnom pamćenju.

O učešću mojih Brezovčana u Prvom i Drugom srpskom ustanku malo je tragova i glasova, čak i o poginulima. Prvi trag o tome mogao bi da bude u knjizi Konstatina N. Nenadovića iz 1884. o onom „nekom Damnjanu Vaskoviću, trgovčiću iz Brezovice” kojeg je Hadži Ruvim, pred svoju pogibiju, sa sobom poveo u Beograd, „ali se ništa ne zna šta se sa ovim njegovim pratiocem desilo”. Pitanje je da li je ovaj Damnjan iz tamnavske Brezovice, u kojoj nije nađeno prezime Vasković, dok je Damnjana i Damnjanovića bilo i kasnije.

Siguran podatak o učešću Brezovčana u Prvom ustanku ostavio je Prota Mateja Nenadović u svojim „Memoarima”. Kad se u proleće 1806. Prota vratio iz Beča u Smederevo, čuo je da je „neki Valjevac Osman-Džora” kod Sokograda prikupio oko 5800 Turaka, koji su, posle paljenja kuća popa Luke Lazarevića u Svileuvi, „otišli u Valjevsku nahiju, i u selo Čučuga na konak”. Prota odmah dođe u Tamnavu i u „selu Brezovici, odmarajući konje, koji su već posustali bili, iskupim sedmoro-osmoro momčadi. Pođemo pravo Turcima”, piše Prota i objašnjava da je, kad je sišao na „vodu Ub”, našao strica Jakova i popa Luku od kojih je doznao da su kolubarski i tamnavski ustanici rasterali Turke a njihov poglavica Valjevac Osmah-Džora poginuo.

Dakle, onih „sedmoro-osmoro momčadi” iz Brezovice nisu učestvovali u boju na Čučugama, ali to ne znači da oni i drugi Brezovčani - dobrovoljci ili mobilisani - nisu ginuli u ustaničkim bojevima. Do Drugog svetskog rata, u kući babe Mileve Srećković o zidu je visio, čuvan kao porodična relikvija, jatagan „naših predošnjih ljudi” koji su „ratovali sa Karađorđijem”. Potomci Kuzmana Savatića i danas ljubomorno čuvaju sablju „kojom je Savatije ubio Turčina u hanu kod Međice u Davidovoj njivi”.

Imena onih „sedmoro-osmoro” Protinih pratilaca iz 1806. možda svakako treba tražiti među imenima: Mihailo Trga („koji je trgovao sa Karađorđem”), „Jakov iz Brezovice” (koji je sa knezom Aleksom Nenadovićem 1786. promeđio između atara Brezovice i Kalinovca), Adam („Adamovići su najstariji u Brezovici”), Milisav („bila tri brata - Milisav, Savatija i Jerotija koji su osnovali Brezovicu”), Srećko Stevanović, Stevan (i „Stevanovići su osnovali Brezovicu”), Petronija, Ilija, Dragojle, Filip, Todor, Radivoj, Pantelija Stevanović, Aksentija Radovanovič, Alimpija, Nedeljko, Vasilj, Tanacko, možda Savatija (čiji je tridesetogodišnji sin Kuzman 1832. bio seoski kmet i ostao na toj dužnosti do 1839, a zatim je član primiritelnog suda brezovačkog i kalinovačkog). Po ovim imenima se prezivaju Brezovčani u čibučkom tefteru 1823, a retka od njih sačuvana su u sećanju potomaka i u njihovim zadušničkim čituljama.

Međutim, imena poginulih Brezovčana u ratovima 1876-78. ostala su u nešto svežijem narodnom pamćenju, neka su sačuvana u zadušničkim čituljama, kao i krajputni spomenik jednom od njih. Tako sam zapisao sećanje Nikole Stevanovića (1903) da je iz njihove „familije stradao u predošnjem turskom ratu Obrad, Ilijin jedinac, pa je imanje nasledio Radovan, ali su i njegovi zamrli”. U popisu stanovništva Srbije 1863. našao sam da su Ilija i Neda Stevanović, uz dve ćerke (Petrija i Milica) imali i trinaestogodišnjeg sina Obrada.

U mojim beleškama je i sećanje Ranka Adamovića „da je neki Radoica iz njihove familije poginuo kod Aleksinca”. Prema popisu, Radojica Adamović imao je 1863. četrnaest godina. Otac mu se zvao Radovan a majka Anica koji su živeli u zadružnoj kući od 17 članova.

Dragomir Trgovčević - Draga Ćopa (1902) i Trifun Gajčić (1904), koji su „nekad bili jedna kuća i prezivali se Nikolić”, sećali su se da je Milivoje Gajčić (1860-1953) pamtio „ono tursko rato” u kojem je stradao i njihov Milovan, pod komandom Vreljanina Blaže Leštarića (Cvetkovića) u pesmi opevanog junaka. Tragom ove priče utvrdio sam da je Milovan Trgovčević rođen 1849. Bio je srednji sin Srećka i Živane Trgovčević koji su imali još dva sina i dve kćeri. Ime poginulog ratnika Milovana našao sam i u zadušničkoj čitulji Dragomira Trgovčevića.

Na mestu zvanom „Vodica”, u centru Brezovice, kod nekadašnje zgrade Brezovičke zemljoradničko-nabavljačke zadruge, i danas stoje, zapušteni, četiri nevelika belega, urasla u zemlju, teško ali ipak čitljivih epitafa. Na jednom od njih piše)

„Stani umoljeni Srbine i pročitaj ime moje Svetozar Radovanović vojnik I klase prestavi se u Knjaževcu meseca juna 1876. god. u 20 godina svoih. Vozdiže beleg otac Stanimir”.

Svetozareva majka bila je Milica, a stric i starešina zadruge čuveni Vitomir zvani „Baba”, koji je „nakupovao dosta zemlje, obogatio familiju a sam nije imao dece”. Ovo je 1989. pamtio i Dragomir Radovanović - Pupe (1912).

U Bugarskom ratu 1885. niko od Brezovčana nije poginuo. Ranjen je u ruku Ljubomir (1858 -), sin Živana Sokića (ranije Sofronića).

Iz balkanskih ratova i Prvog svetskog rata nije se vratilo 89 Brezovčana. Na spomeniku u Vreljanskoj crkvi upisano je 48 njihovih imena, a imena još 41 palog ratnika zabeležio je njihov zemljak Marko Novaković (1926), penzioner. Od osmorice braće Pantelića iz rata su se vratila dvojica (Stepan-Đura i Rada), a od šestorice braće Joksimovića nijedan.

Mnogi Brezovčani (među njima moji otac Velisav i stric Čedomir) mobilisani su pred Aprilski rat 1941. Neki od njih imali su okršaje s Nemcima; nijedan nije poginuo, a šestorica su pali u zarobljeništvo. Kao partizani stradala su trojica Brezovčana (Dimitrije Dika Ašković, podoficir, Radomir Sofronić-Trnda, kovač i Milijan Radovanović, zemljoradnik) i dvojica četnika (četovođa Dragomir Nedeljković-Ćila, zemljoradnik, trgovac i suvlasnik vršalice i Života Sofronić). Na Sremskom frontu 1944-1945. poginula su 24 mobilisana mladića. Samo su dvojica (Marinko Srećković i Radovan M. Sokić) ostavili porod, žensku decu. Imaju spomenik u centru sela, kod nove škole.

Poslednja ratna žrtva brezovačka bio je premladi Ljubivoj Živković, Krstin sin. Poginuo je kao policajac na Kosovu 26. marta 1999. godine.