prva strana

Četvrtak, 28. Mart 2024.

Revija KOLUBARA - Jun 2003 > dodatak

prijava | registracija

revija

stav

prilike

ljudi

prošlost

mediji

izbor

kultura

pisma

kalendar

dodatak

revija +

arhiva

impresum

pretraga

Valjevsko profesionalno pozorište – ponovo

Miroslav Trifunović - Ćiša

Svet menjaju ljudi od ideja i sna, a ne rezoneri, kalkulanti, mračnjaci, mrzovoljni, pogotovo ne glupaci i prostaci

Napori ka obnovi, nepravedno ukinute i ugušene institucije, profesionalnog pozorišta u Valjevu (dekretom države iz 1956) traju više od jedne decenije.

„Galeb” Antona Pavloviča Čehova okupio je 1986. godine u ansamblu polovinu izvođača iz beogradskih kuća (D. Žegarac, Ž. Radić, D. Jovanović, Ž. Cvjetan - Gortinski, A. Milivojević) a drugu polovinu od afirmisanih valjevskih glumaca (V. Andrić, M. Dimitrijević, M. Janevska, M. Stojanović, Đ. Stojanović, A. Aleksić) i stigao do prvog pojavljivanja jedne valjevske predstave na velikoj sceni Ateljea 212. U ambijentu velike potrebe odbrane temelja socrealističkog kulturno-političkog modela u Valjevu je ovo dočekano kao grozna jeres.
„Prosjačka opera” nastavlja ovim putem kombinujući tri grupe glumaca (G. Baletić, Lj. Tadić, A. Milivojević, B. Mašić, G. Videnović - svi iz beogradskih kuća; afirmisane valjevske glumce ali i mlade talentovane, koji će brzo put akademije (Z. Ćosić, K. Vićentijević, M. Vićentijević, Ž. Mitrović, M. Nikolić i dr.). Predstava posle Beogradske, profesionalne premijere odlazi u zvaničnu konkurenciju FJAT-a (Festival jugoslovenskog alternativnog teatra), čiju produkciju čine velika glumačka i rediteljska imena bivše Jugoslavije (J. Pipan, B. Brezovac, R. Burhan, A. Lukač, D. Bjelogrlić, A. Dobra, S. Savić i sl.).

Nenad Milosavljević, Branko Antonić, Ljiljana Matunović i Veroljub Andrić (Foto: Ljuba Rankovic)


Sledećih godina reka mladih Valjevaca odabira glumački poziv kao životni izbor i brzo zauzima značajno mesto na Jugoslovenskoj sceni: N. Jezdić, N. Milovanović, N. Mihailović, M. Stojanović, I. Tomić, I. Cerović, N. Savić, S. Ninković, V. Milivojević, N. Vujović, I. Ilić, V. Nikitović, V. Ćosić, V. Spasojević, B. Velić, V. Paunović, T. Tijanić, M. Soldatović, A. Lazić, A. Marković...

Dobijaju i brojne nagrade.

Valjevska gimnazija postaje oaza za pravljenje važnih i širom zemlje igranih i nagrađivanih predstava (Društvo mrtvih pesnika, Tikve, Valjevska bolnica, Kući). U predstavi „Elektra” po Danilu Kišu naporu se pridružuju i J. Ranković, T. Jovanović, B. Komnenić.

Radi se i „Makbet” Šekspirov gde pored Valjevaca gostuju S. Ćustić, N. Kojo, B. Radmilović i drugi. Valjevski „Abrašević” je producent i s vremena na vreme naklonjen profesionalizaciji, ali ne sasvim dovoljno (brzo i nepromišljeno gašenje Abro-festa).

Dom kulture čini svoja dva pokušaja: „Katarina” u saradnji sa Ateljeom 212 i „Odelo čini leš“ (Z. Paković, N. Mihailović, F. Stojanović, B. Pingović).

Višestruko ovenčan svim amaterskim i alternativnim nagradama Veroljub Veca Andrić odlučuje da napravi profesionalnu scenu i daje joj simbolično i skromno ime „Mala scena”. Ekipa je: B. Antić, Lj. Marković, D. Lukić, G. Kalember, Lj. Matunović, V. Katić, B. Milić, Z. Čolić, M. Matić, M. Đukić i brojni mladi i daroviti: B. Petranović, V. Marković, N. Milosavljević, M. Nešković, S. Trifunović. U „Čarugi” im se pridružuju: I. Tomašević, Z. Ćosić, K. Vićenetijević.

Na Festivalu u Kikindi (Susreti) „Mala scena” sa „Srpskom dramom” Siniše Kovačevića nastupa uz Narodno pozorište iz Beograda, Srpsko narodno pozorište iz Novog Sada, Jugoslovensko dramsko pozorište iz Beograda i mnoge druge renomirane kuće.

Predstavama „Janez” po tekstu Siniše Kovačevića i „Siroti mali hrčki” Gordana Mihića „Mala scena” učestvuje na festivalu „Joakim Vujić” (Festival profesionalnih pozorišta Srbije) u pratećem programu (Leskovac i Šabac) da bi sa predstavom „Doktor Šuster” po tekstu Dušana Kovačevića debitovalo u zvaničnoj konkurenciji (zvanične pohvalnice stručnog žirija „Joakima”), a ove godine predstavom „Koreni” stigli do nagrade za najbolju mušku ulogu (Veroljub-Veca Andrić), prvu zvaničnu nagradu u istoriji stvaranja profesionalnih predstava grada Valjeva.

Ovaj istorijski i simbolični kulturni podvig, kao i nesvakidašnji kadrovski i kreativni potencijal Valjeva nameće pitanje - kuda dalje?

Jedni su mišljenja da u okviru Doma kulture, finansiranjem profesionalnih projekata, kombinujući sopstvene i gostujuće autore, treba nastaviti početim putem. Ovo tim pre jer je baš Pozorište „Mala scena” uzastopnim uspešnim nastupima i sjajnim kritikama otvorilo put da uvek ima beogradsku premijeru u Pozorištu na Terazijama („Hrčki” su bili pozvani i da imaju stalni termin, tokom čitavih sezona).

Drugi, ambiciozniji, smatraju da Valjevo, koje želi da s pravom bude grad, mora imati instituciju profesionalnog pozorišta.

Mnogobrojni mladi, daroviti arhitekti diplomirali su na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu, projektom pozorišta. Neki od arhitekata su se oprobali i kao sjajni glumci (Ž. Golubović, I. Obradović, M. Radojević). Napraviti zgradu novog pozorišta poduhvat je dostojan svake ambiciozne vlasti koja želi da ostavi istinski pečat gradu.

Treći upiru prstom u trošnu, zapuštenu, a potencijalno izvanrednu zgradu Doma vojske koja bi umesto ruine u rukama inventivnih projektanata i neimara, mogla postati ukras i simbol grada.

Bilo kako bilo, priče su ispričane, ideje su više puta ponovljene, dileme o potrebi i nedovoljnoj zainteresovanosti građana izrečene (Valjevo ima malo pozorište publike) ali svet nikada nisu menjali rezoneri, kalkulanti, mračnjaci, mrzovoljni, pogotovo ne glupaci i prostaci - već ljudi od ideje i sna. Među mladima koji dolaze njih je sve više. Htelo Valjevo pozorišnu instituciju ili ne, ono ima moralnu obavezu da vidi nove sjajne Jezdićeve, Neline, Nebojšine, Kaćine, Ivanove, Ćolove, Vukašinove, Bojanove, Bećine, Tamarine predstave, ali i da prati kontinuitet Vece, Boška, Dragana, Vesne, Goranke i dr. To je sigurno.

Pitanje je da li će grad u ovom prepoznati svoj interes i dati svoj odgovor.

Od nas pozorišnika - zasad ovoliko.

Nastaviće se!