prva strana

Utorak, 19. Mart 2024.

Revija KOLUBARA - Jul 2003 > stav

prijava | registracija

revija

stav

prilike

ljudi

prošlost

mediji

izbor

kultura

pisma

kalendar

dodatak

revija +

arhiva

impresum

pretraga

ovo vreme

Iznošenje kibli

Živoslav Miloradović

Karikatura: Nikola Otaš (Foto: Ljuba Rankovic)


Grešan sam, priznajem. Od samog početka poslednje utakmice, odigrane na temu ko je koga posećivao u zatvoru i zašto, navijao sam za g. Čedomira. Istina, niti sam fan pomenutog mladog gospodina niti se mogu uvrstiti u krug dobrostojećih beogradskih udavača. Jednostavno, iskustvo me je naučilo da, čim ekipa na čelu sa g. Maršićaninom i sinovima počne da kombinuje na sredini terena i kreće u napad, to znači da će nekom biti polomljene cevanice. Pošto prema takvom shvatanju politike, koje je svojevremeno teorijski uobličio srpski Makijaveli u liku čuvenog stočara iz Trstenika Rake Radovića, držim stanovitu civilizacijsku distancu, u startu se opredeljujem za protivničku stranu. Rekoh i spasoh dušu svoju.

Međutim, ako bismo pravo, moj greh bi se sastojao u tome što sam uopšte i navijao. Pristojni ljudi se gnušaju ovakvog političenja, tim pre ako se ono vodi u okolnostima krajnje dramatičnim kako po državu tako i građane u njoj. Slažem se da prizor predane dečje igre može biti sasvim ugodan oku i duši, ali jedino ako se odigrava u parku, vrtiću, šumici ili morskoj i rečnoj obali. Takva igra u samom vrhu državnih institucija može da izazove samo užasavanje, a u socijalnom ambijentu, već naviklom na razne užase, izazove još jedan talas kolektivne depresije. Stoga je ovakva igra od početka oslobođena svog osnovnog kvaliteta - neobaveznosti. Ona je pre svega opasna, a svi koji to gledaju uvučeni su u nju bez svoje volje i prinuđeni da je doživljavamo kao neko lično „biti il ne biti”. Iako sam uveren da navijačkim strastima tu ne bi trebalo da ima mesta, priznajem da me je ponelo. A da se ježim i užasavam već sam se odavno odvikao.

Ono što smo iz cele predstave izvukli kao nauk, odavno je poznato. Pošto smo izašli iz faze takozvane policijske države, koja se manifestovala u završnom periodu Miloševićeve vladavine, mi smo zašli u takozvanu zatvorsku fazu. Prepoznajemo je po tome što je velika većina onih koji su u svojim rukama držali ili drže poluge moći ili u zatvoru ili bi trebalo da se u njemu nađu. Sve dok taj proces pretvaranja moćnika u zatvorenike bude trajao, biće sasvim normalo da će politički eksponenti, hteli – ne hteli, morati, zarad sopstvenog posla i naše kolektivne dobrobiti, da zalaze i u ove institucije. U tom smislu treba imati potpuno razumevanje za večernje ekskurzije g. Čede Jovanovića. U periodu kada su se stubovi režima, oličeni u policiji i vojsci, još veoma dvoumili kome će se privoleti carstvu, u vreme kada je najelitnija policijska jedinica bila pod kontrolom kriminalaca, odnosno ekonomski i u svakom drugom pogledu moćnih ljudi, kada su se o bezbednosti političara brinuli ljudi sumnjivih prošlosti i još sumnjivijih namera, šta je preostajalo toj nejakoj družini, okupljenoj oko pokojnog Đinđića, nego da vodi pipavu i krajnje opasnu igru koju je premijer, kao što znamo, izgubio, a svi ostali smo se za sada nekako izvukli.

Nadležna persona za poslove ove vrste je bio g. Čeda za koga se ne bi moglo reći da je u svemu tome uživao. Iznošenje kibli iz opskurnog srpskog bajboka, koje je, uz stanovito zakašnjenje, počelo tek na Vidovdan 2001. godine bio je isuviše gadan posao da bi ovlašćeni operater mogao da sačuva čiste ruke. Hoću reći, prljanje je predviđeno opisom radnog mesta. Sa druge strane, ta kužna operacija bi bila kud i kamo efikasnija, trajala bi mnogo kraće i koštala mnogo manje da su se osim g. Čede, kibli prihvatili i ostali kojima je to bila pre svega moralna obaveza, preuzeta pred stotinama hiljada promene željnih birača. To se, kao u ostalim srpskim pričama o iznošenju đubreta, nije dogodilo, pa smo mogli da vidimo kako su se pojedine kible izlivale direktno pod tepihe nekih važnih institucija, a bilo je i (uspešnih) nastojanja da se kibla predstavi kao zaštitni znak države i njenog novog političkog kursa. Postupak je, sećamo se, imao onu čuvenu patriotsku dimenziju: „jeste da smrdi, ali je bar naše”. Sada isti ti majstori na sva usta galame kako se oni koji su prtili ovaj nezgodni teret i teglili ga na smetlište „čuju” te da su se, za razliku od njih, moralno i na svaki drugi način uprljali. Otkriće je prezentirano, naravno, u opštem interesu, jer čistunci ne mogu da podnesu što se kible iznose noću i bez buke, hoće reći iza narodnih leđa. Njihova politika kontinuiteta podrazumevala je da se iste uopšte ne iznose jer se njihovim pražnjenjem gubi nacionalna supstanca. Kao zaklete demokrate bili su za to da se o svemu prvo povede opštenarodna rasprava a odluka o tome da li kible uopšte treba prazniti donese konsenzusom. Ako isti izostane, kible ostaju, pa šta nam Bog da. To je otprilike bila logika na kojoj su se gnezdile mnoge od dosadašnjih afera, aferica, skandala i ostalih dečjih zabava sa pevanjem i povraćanjem.
Ma kako sve ovo bilo mučno, i kroz ovu, zatvorsku fazu našeg teturanja ka izlazu nekako moramo proći. Vrućina i godišnji odmori, suša i besposlica, prekrili su za čas sećanje na proleće ove godine kada se Srbija bila ponovo zaljuljala na ivici ambisa. Svako veče smo potom slušali ko je i kako uhapšen. Na jesen, kada budu počela suđenja svim tim ljudima, moraćemo ponovo da zavirimo u tu mračnu rupu. Da čujemo i vidimo ko je koga i za čiji račun ubio, ko je kome i koliko oteo… I tako redom. Lepih vesti neće biti. A svi oni koji su naše kolektivno propadanje na bilo koji način pomagali ili se iz toga okoristili, upreće se iz petnih žila da dokažu kako je to bilo u našem sopstvenom interesu.

Dakle, mučnih rasprava, otužnih izjava, bezobraznog vađenja i mangupskog poigravanja, biće još. Mi to jednostavno moramo videti. U suprotnom, šta bismo mislili o sebi samima?