prva strana

Četvrtak, 25. April 2024.

Revija KOLUBARA - Jul 2003 > dodatak

prijava | registracija

revija

stav

prilike

ljudi

prošlost

mediji

izbor

kultura

pisma

kalendar

dodatak

revija +

arhiva

impresum

pretraga

Lala, a iz Valjeva

Glumac Nebojša Savić (28), dobitnik nagrade na Sterijinom pozorju

(Večernje novosti, 7. jun 2003)

,,Lepo je biti glumac... Teško je biti glumac”... Između te dve jednostavne primedbe radi Nebojša Savić (28), Valjevac koji se usred Novog Sada, gde se oženio i formirao porodicu, osmelio da igra iroša, vojvođanskog kicoša koji surovo kažnjava osionog gazdu - nasilnika. Odigrao ga je, u „Ravangradu” Đorđa Lebovića i reditelja Dejana Mijača (Srpsko narodno pozorište) i na Sterijinom pozorju. Tako je i dobio ngradu „Novosti” za najbolju epizodu.

(Foto: Ljuba Rankovic)

U Novi Sad je došao iz valjevskog Dramskog sudija, pa „Abraševića” (spremao ga je čuveni Miroslav Trifunović). U stvari, upisao se na Policijsku akademiju (“Bio sam loš đak i mislio sam da će me oni dovesti u red...”), a onda ipak nije odoleo i prijavio i prijemni na Pozorišnoj. Tako se obreo u klasi Rada Markovića i, posle druge godine, uspešno odigravši Otela na godišnjem ispitu 1998. godine, dobio stipendiju Srpskog narodnog pozorišta... „Posle toga sam zastao... Bio sam gord, negativno gord, uzdigao sam se - nosio sam to iz mog Valjeva i ubrzo shvatio da tu grešku više neću ponoviti...”

Danas, Nebojša Savić ne čeka pozive i ponude. Igra u predstavama koje su ostale u repertoaru (“Mera za meru”,”Ravangrad”,”Rob ljubavi”, „Nemam da platim i neću da platim”...), trenutno režira, u samostalnom projektu, Popovićevog „Ljubinka i Desanku”. Prošle godine, na Festivalu monodrame i pantomime u Zemunu, bio je u najužem izboru za nagradu, sa monodramom „Stradija”.

- Odlučio sam da ništa ne prepuštam slučaju. Ako me niko ne zove, daću posao sam sebi... Ja nisam stalno zaposlen, ali, ne mislim da je posao glumca slabo plaćen. Uvek mogu da snimim reklamu, da nešto radim samostalno... Kad upoređujem plate mojih roditelja i ono što mi (možemo da) zaradimo, ne vidim razlog da se žalim. Nas, moju klasu, koja je bila izuzetno homogena, profesor Rade Marković naučio je da se mišljenje ne nameće. Uzimali smo od njega koliko smo sami želeli, a on je tako raskošnog dara i znanja, da je imalo šta da se „pokupi”... Slično je i sa Dejanom Mijačem. Mislim da sam u „Meri za meru”, koju je takođe on režirao, loše napravio ulogu, ali sam zato u „Ravangradu” bio dosadan, stalno sam pitao kako? Kako to da uradim, ja Valjevac, koji iroše zna samo iz priče! Ja sam Cuju sasvim drukčije zamišljao pre nego što sam počeo da ulazim u taj lik sa bradom, navučenom kapom... Išao sam dotle, da me je Mijač pitao da li se to Cuja „početničio”! Naravno, uz njegovu pomoć došao sam do kicoša, prekog seoskog mangupa koji je surov, prema voljenoj ženi, ali pati na svoj način... Sada kada se prihvatam i režije, beskrajno mi je dragoceno iskustvo s Mijačem.

Imao je i Nebojša Savić glumačkog idola u mladosti Branda. Desilo se da mu je jedna od prvih uloga u pozorištu bio baš Stenli Kovalski („Tramvaj nazvan želja”), koga je Brando onako maestralno igrao na filmu. Kaže da film nije gledao - sve dok nije uobličio ulogu. „Uostalom, ne mogu se porediti pozorište i film. To je kao i sa piscima, imam ja svoje pisce, i sanjam i ja o Hamletu, Magbetu, Čehovljevim likovima... Ali, treba još zrelosti za njih”.