prva strana

Petak, 29. Mart 2024.

Revija KOLUBARA - Jul 2003 > prilike

prijava | registracija

revija

stav

prilike

ljudi

prošlost

mediji

izbor

kultura

pisma

kalendar

dodatak

revija +

arhiva

impresum

pretraga

Ruke u brašnu

Milenko Radović

Kada je Gaša Knežević, poznati teniser naš, a u slobodnom vremenu ministar (prosvete), konačno obznanio da će nova reforma obrazovanja (i vaspitanja) da bude pod parolom ruke u brašnu, mnogi su to (srećom) prečuli, a ovi drugi su, verovatno, bili zbunjeni, jer im nije bilo jasno šta je to ministar hteo da kaže. Naime, je li to metafora neka iz ministarstva, ili to ministarstvo misli bukvalno tako. Ili je to i ovako i onako pa neka svak uzme kako može ili kako mu se sviđa? Pomislio sam i na to da to Gaša, može biti, hoće da nas šarmira. Videlo se odmah da tu nema nikakvog šarma, već da je to državni program, dakle zakon. A građanima niko ne brani da to komentarišu, mogu i da dodaju štošta! Međutim, kada građanin uzme državnu stvar u svoje ruke to obično ne iziđe na dobro.

Gašo Knežević (Foto: Ljuba Rankovic)

Dakle, ovo Ruke u brašnu jeste, valjda, metafora jedna, a metafora i jeste za tumačenje i svakojako moguće razumevanje. Metafora je i neki govor tajni, zato je metafora govor za proroke i pesnike. Ali, kada državni čovek počne da govori metaforično i tajno, onda je to nezgodno, jer nikada nismo sigurni da smo razumeli govornika, a ne znamo ni kakve su mu namere. Metafora je za neke neobavezne i slobodne ljude, a državni činovnik, makar bio i ministar, nije slobodan.

Ako je ministar hteo da kaže da to - ruke u brašnu treba da znači da će u novoj školi koja je, još uvek, i skoro neizbežno, škola i jedne neprijatne discipline i trenaže, kako će u ovoj školi biti i mesta i za đačke posebnosti i izrazite darovitosti, zašto to ministar nije tako rekao? A šta ako je ministar hteo samo to da kaže da niko više neće moći da prođe bez ikakve kvalifikacije u školi ako ne bude znao i umeo da, pred nekom pekarskom komisijom, umesi, bar, lepinju?! Ako je tako - pisac ovih redova se slaže sa ministrom, jer je mešenje hleba jedno visoko zvanje, inicijatično i ritualno, kao neka molitva. Hleb naš nasuš(t)ni nije, dakle, hrana samo telesna, već i duhovna i duševna. I život je naš bio i duhovniji i duševniji dok se mesio hleb u svakoj kući. Sada to rade pekari koji to, bar ovi valjevski, još i ne znaju, ili neće. Kako bi bilo lepo da naši pekari krenu malo na vandrovku kao što se nekada išlo, recimo u Pariz, kamo idu i slikari. Da se pekari nagledaju peciva i hleba kao što su i slikari otišli da se nagledaju slika! Ali, kud će pekari kad ne mogu ni učitelji, a nekmoli pekari i đaci.