prva strana

Petak, 29. Mart 2024.

Revija KOLUBARA - Avgust 2003 > ljudi

prijava | registracija

revija

stav

prilike

ljudi

mediji

izbor

kultura

pisma

kalendar

revija +

arhiva

impresum

pretraga

Petrovići iz Valjeva

Milorad Radojčić

Petrovići su jedno od najčešćih srpskih prezimena. Samo u Valjevu ima više desetina porodica sa tim prezimenom, a da nisu u bilo kakvom međusobnom srodstvu. Ima ih i po okolnim selima.

Od tih porodica su i Petrovići, doseljeni u Valjevo sredinom DžIDž veka iz okoline Soko grada. Kod njih, s kolena na koleno, prenosilo se predanje da vode poreklo od Perića, nekada brojne i ugledne porodične zadruge, koja je u daljoj prošlosti dala znamenite ličnosti. Iz te porodice izdvojio se njihov rodonačelnik Petar, pa se njegovi potomci po njemu prozvaše Petrović.

Pri popisu žitelja Valjeva 1863. godine ubeležen je i njihov Pantelija Panta Petrović, tada star 35 godina, sa suprugom Savkom, starom 22 godine, kćerkom Hristinom od pet i sinom Milivojem (treba Miloradom) od dve godine. Za Pantu piše da je bio sitničar (trgovac za prodaju sitne robe) i da je imao kuću u varoši, u vrednosti od 50 dukata cesarskih. Po tadašnjim merilima, svrstan je po imanju u prvu, a po prihodima u drugu klasu građana. Kasnije se Panta bavio trgovinom žitom i stokom na veliko, pa se uvrstio u red imućnijih i uglednijih žitelja Valjeva.

Savka Petrović, udato Gligorić (Foto: Ljuba Rankovic)

I njegova supruga Jelisaveta – Savka, u narodu poznatija kao Savka Pantina, bila je zanimljiva ličnost starog Valjeva. Pre svega, važila je za veliku čistunicu i izuzetno vrednu ženu. Njihova kućica, na Kosančića vencu, bila je malo povučena od ulice ali je imala veoma lepo uređeno dvorište sa dosta ruža, drugog cveća i ukrasnog šiblja. Pozadi kuće imali su podrum, koji je služio i kao kuhinja. Bio je uvek očišćen i lepo uređen. Dokle se u tome išlo pokazuje i podatak da su ribane drvene grede na tavanu podruma i da su se žutile kao vosak. Na zidnim policama bili su poređani bakarni sudovi koji su blještali od čistoće. Podrum je uvek bio lepo zastrven te se u njega nije moglo ulaziti obuveno.

Još više Savka je bila poznata kao travarka i isceljiteljka. Uz pomoć nekakvih trava i melema koje je sama spravljala lečila je čireve, crveni vetar, uboje i još neke lakše bolesti. Svi koji su je poznavali rado su odlazili kod nje, uvereni da će im pomoći. Da te nade nisu bez osnova svedoči i saznanje da joj je i čuveni dr Jordan Stajić, dugogodišnji upravnik Valjevske bolnice, a potom i sanitetski general, ponekad slao pacijente.
Savka i Panta imali su dva sina i tri kćeri. O Hristini malo znamo. Leposava je bila udata za nekog bogatog trgovca u Šapcu, a Ljubica – Ljuša za Radomira Pakomira Nikolića (Jakalj, Bajina Bašta 1869 - Valjevo, 1931), poznatog valjevskog trgovca. Zanimljivo je da su sve tri njihove kćerke bile udate i imale samo žensku decu.
Svoje umeće lečenja uz pomoć trava Savka je prenela na kćerku Ljubicu. Bora Vujić je pisao „da nikada nije promašila, niti je od njenog melema nekom bilo loše”. Njene kćerke Zorica, valjevska modiskinja i Nataša brižno su čuvale knjigu melema koju im je majka ostavila u nasledsstvo.

Savkini i Pantini sinovi, Milorad i Ljubomir, bili su prvi valjevski časovničari i juveliri. Zna se da su zanat učili u Beču i Pešti. Tamo su stekli mnoge kulturne navike i bili inicijatori korisnih novina. Uz to, važili su za dobre i humane ljude i bili veoma poštovani i cenjeni.

Milorad Petrović imao je časovničarsku radnju kod velike ćuprije na Kolubari, a kuću u Pančićevoj ulici. Ženio se dva puta. Iz prvog braka imao je troje dece. Kćerka Olga i sin Miodrag bili su veoma cenjeni gimnazijski profesori, a sin Milan šef železničke stanice. Živeli su van Valjeva, pa se o njima ovde veoma malo zna. Drugi put se Milorad oženio sa Đulkom Đukanović, krojačicom sa Varde kod Kosjerića, nisu imali dece. Jedan je od ulagača Srpske književne zadruge.

Ljubomir Petrović važio je za dobrog stručnjaka za brilijante. Pored časovničarskog i juvelirskog zanata bavio se još nekim poslovima. Imao je livnicu za izradu sifonskih glava, radionicu za spravljanje soda vode i krahera, radnju za pravljenje šporeta. Imao je i dve kuće u Valjevu, jednu u Sinđelićevoj a drugu u tadašnjoj Beogradskoj ulici. Tvrde da je u Valjevo doneo prvi gramofon sa trubom i da je imao svoju vršalicu, koju je iznajmljivao za rad po okolnim selima.

Prema pisanju Dejana Kosanovića u „Leksikonu pionira filma i filmskih stvaralaca na tlu jugoslovenskih zemalja 1896-1945” (Beograd, 2000) on je 1908. godine u dvorani hotela „Sekulić” u Valjevu otvorio prvi stalni bioskop u našem gradu. Kasnije je tu bioskopsku opremu prodao Jovi Iliću, a on nastavio da radi kao kinooperater kod Tiosava Blagojevića.

Zna se da je Ljubomir pripadao Demokratskoj stranci i da je bio lični prijatelj Ljube Davidovića i materijalno pomagao tu stranku. Pošto je izdavao menice bez pokrića za finansiranje njene izborne aktivnosti zapao je u velike dugove te je morao da rasproda svu stečenu imovinu. Sopstvenu časovničarsku radnju prodao je Josipu Boureku, a on se 1927. godine sa porodicom preselio u Beograd. Pored ostalog, tamo je radio na kupoprodaji nepokretnosti, kao službenik Monopola i slično. Po prirodi, bio je radoznao, uvek je težio novinama, pa je na one koji ga nisu dobro znali ostavljaao utisak avanturiste.

I on se ženio dva puta. Iz prvog braka, sa Milenom Popović iz Užica, imao je tri sina i jednu kćer. Dragutin je završio Elektrotehnički fakultet u Pragu i uglavnom radio kao profesor srednje tehničke škole u Beogradu. Druga dva Miloradova sina, Pantelija i Branislav, bili su beogradski trgovci.

Ljubomirova kćerka jedinica, rođena 28. aprila 1919. godine u Valjevu, dobila je po Miloradovoj majci ime Savka. Kažu da je dosta ličila na svoju baku i da se u mladosti interesovala za medicinu. Još kao trogodišnja devojčica bila je proglašena za mis Valjeva, o tome su 1922. godine pisale neke novine. Završila je Državnu trgovačku akademiju i Ekonomski fakultet u Beogradu, gde je 1957. godine odbranila i doktorsku disertaciju „Problemi međunarodnog finasiranja nerazvijenih zemalja”. Radila je u Glavnom savezu zemljoradničkih zadruga, Ministarstvu spoljne trgovine, na Višoj školi spoljnih poslova i Ekonomskom fakultetu u Beogradu, gde je 1972. godine penzionisana kao vanredni profesor. Uglavnom je predavala predmet „Međunarodni ekonomski odnosi”. Birana je za dopisnog člana Naučnog društva Srbije. Provodi mirne penzionerske dane u jednoj beogradskoj devetospratnici na Studentskom trgu.

Dva puta se udavala. U prvom braku bila je sa Miloradom Jovičićem, doktorom tehničkih nauka i redovni profesorom Mašinskog fakulteta u Beogradu. Trećeg aprila 1958. godine u Beogradu sklopila je novi brak, sa Veliborom Gligorićem, književnikom, univerzitetskim profesorom i višegodišnjim predsednikom Srpske akademije nauka i umetnosti.

Savkin otac Ljubomir Petrović imao je iz drugog braka dva sina. Dobrivoje je bio slikar, a Ljubinko profesor.