prva strana

Petak, 29. Mart 2024.

Revija KOLUBARA - Septembar 2003 > prilike

prijava | registracija

revija

stav

prilike

ljudi

mediji

izbor

kultura

pisma

kalendar

revija +

arhiva

impresum

pretraga

šta da se radi

Užička republika, opet

Zdravko Ranković

Novi Ustav Srbije trebalo bi da bude napisan do novembra ove godine. A za iduće Sretenje (15. februar 2004. godine) najavljuje se referendum radi usvajanja tog važnog državnog dokumenta.

Ustav će na nov način urediti i teritorijalnu organizaciju države. Rešenja koja se u tom pogledu pojavljuju u javnosti još uvek su odveć maglovito uobličena. U ovom momentu se, ipak, čini kao sasvim izvesno to da će područje izvan Vojvodine, Kosova i Beograda biti podeljeno na tri teritorijalne celine. Stvara se nešto čega ovde nikada nije bilo.


Eksperti Beogradskog centra za ljudska prava su u svom predlogu Ustava nazive ovih teritorijalnih jedinica izveli prema stranama sveta: Jugoistočna Srbija, Jugozapadna Srbija i Šumadija-Pomoravlje. Poznavaocima te problematike i sami nazivi pokrajina bili su dovoljni za zaključak da je u pitanju sasvim neutemeljena vizija teritorijalne podele.

Ustavopisci iz Demokratske stranke Srbije (DSS) su („sledeći tu veštačku, u kabinetima improvizovanu podelu”) izostavili nazive novih pokrajina nabrajajući samo njihove administrativne centre: Niš, Užice, Kragujevac. Mirjana Stefanovska je na aprilskom naučnom skupu u Beogradu o ustavnim promenama osporila to rešenje pitajući se kako „nekakav prostor, koji niti ima imena niti mu se granice znaju, može najednom, potezom pera, da postane okvir za tako potpunu autonomiju”.

Pominje se, doduše, i mogućnost da se opštinama u središnjem delu Srbije prepusti sporazumevanje o udruživanju u pokrajine s tim da se definisanje ovakvih rešenja oroči na predstojeće trogodišnje razdoblje.

Pred Ustavnom potkomisijom za teritorijalnu organizaciju Srbije nalazi se odnedavno i predlog njenog člana Branislava Kovačevića, lidera Koalicije „Šumadija”, o podeli Srbije na pokrajine sa Beogradom kao glavnim gradom i takođe autonomnim statusom.

Kovačevićevo rešenje je umnogome slično prethodnim. Centralno područje Srbije bilo bi razdeljeno na Istočnu regiju (pokrajinu), Šumadiju i Zapadnu regiju. Prema Kovačevićevoj zamisli, u sastav Zapadne pokrajine ušli bi Mačva, zapadna Srbija i Raška oblast. Da bi osnažio svoj predlog, Branislav Kovačević govori o sličnoj teritorijalnoj podeli Srbije, uspostavljenoj posle Berlinskog kongresa, i poziva se na koncept Evropske povelje o regionima. Ističe i to da njegov koncept „vodi računa o istorijskim, kulturnim, etnološkim i drugim specifičnostima svake regije”.

Lider Koalicije „Šumadija” i ostali vizionari regionalizacije središnjeg dela Srbije nisu se do sada izjašnjavali o granicama budućih srpskih pokrajina. Zalažući se za takav status Šumadije, Kovačević operiše sa podatkom o 1.431.900 njenih stanovnika. Granice se, unekoliko bar, prepoznaju na karti koju su 5. avgusta objavile „Večernje novosti” (donosimo je na naslovnoj strani Revije). Zapadni deo središnje Srbije - svejedno da li će se on zvati regijom, pokrajinom ili republikom (možda Užičkom republikom, po svojoj prestonoj varoši i prema istorijskom nasleđu) - prostirao bi se od Save na severu do Kosova na jugu, od Crne Bare do Tutina. Na zapadu se graniči sa Crnom Gorom i Bosnom i Hercegovinom, ali je sasvim nejasno kojom bi se linijom granica protezala na istoku. Da li sadašnjom granicom Kolubarskog i drugih zapadnosrbijanskih okruga ili bi u tom delu bilo kakvih prepravki s obzirom na teritorijalne kombinacije koje su postojale tokom 19. i 20. veka. Dovodeći ovu nedoumicu do apsurda pribojavamo se da bi oko tih granica mogle i da zarate Šumadija i Užička republika (Zapadna pokrajina).

Čudno je da se o svemu tome malo govori i malo piše u našem Valjevskom kraju iako bi to ustavno rešenje moglo da bude od važnog, možda i sudbinskog značaja za njegovu (našu) budućnost. Nije jasno da li je u pitanju neupućenost u tu problematiku, nezainteresovanost ili osećanje nemoći da se odavde utiče na skora ustavna rešenja koja nas se i te kako tiču. Ćute o tome opštinska rukovodstva, ćute i ovdašnja stranačka vođstva, ne oglašavaju se privrednici i njihove asocijacije. Može biti da takav odnos proističe i iz tanušne regionalne objedinjenosti, uspostavljene činovnički a ne kao vid teritorijalne samostalnosti (samouprave).

O neupućenosti i nezainteresovanosti kazuje i činjenica da su našu ponudu za izjašnjavanje o tome kakav bi vid regionalizacije središnje Srbije najviše odgovarao Valjevu i Valjevskom kraju prihvatili samo predsednik Mioničke opštine Miroslav Trifunović i poslanik Predrag Savić.

Uzdamo se da će i ovo biti dovoljan podsticaj za širu raspravu kojoj ćemo i u narednim brojevima Revije „Kolubara” posvećivati znatnu pažnju.