prva strana

Četvrtak, 25. April 2024.

Revija KOLUBARA - Septembar 2003 > kultura

prijava | registracija

revija

stav

prilike

ljudi

mediji

izbor

kultura

pisma

kalendar

revija +

arhiva

impresum

pretraga

književnost

Legenda o zemaljskoj pravici

Dragutin Ilić Jejo (Poštanski kalendar za 1929, Beograd 1928, 125-126)

Tamo daleko u mračnim planinama nalazi se ogromna pećina u kojoj žive vetrovi i njihov car, strašni ognjeni car, s mrkim ledenim krilima. Car sedi na prestolu, a sinovi mu služe verno i pokoravaju se svima njegovim naredbama.

*

U proleće pozva on lake povetarce i naredi im:

- Deco moja, laki i blagi povetarci, pođite tiho u daleki svet i probudite zemlju iz ledenoga sna. Osvežite polja i razvite goru, a u cveće zemaljsko uduhnite božanske mirise. Probudite plave ljubičice što pod požutelim listom prekunjaše zimu, pa ih presadite na grudi mladih žena i devojaka. Svojim dahom zanosite duše mladeži, probudite u njojzi ljubav i učinite da se čovečanstvo množi.

Na te reči nežni i stidljivi povetarci prikloniše smerno svoje mirisne glave i srećno prnuše zrakom u daleki svet s pesmom.

*

U leto pozva car vetrova suhe vetrove i naredi im:

- Deco moja, suhi i vreli vetrovi, pođite hitro kroz široki svet, te razbite oblake, da bi sunce ogrejalo plemenitu zemlju i pomoglo da sazri hrana čovečanstvu. Zasejana su nepregledna polja za sve ljude na zemlji, ali kiše ne dozvoljavaju da sazri klas, da vinova loza održi rod i da se pomoli jesen u svojim zlatnim kočijama okićenim svima slastima zemaljskog života.

Suhi i vreli vetrovi prikloniše svoje ozbiljne, brižne glave i na vatrenim kolima pojuriše kroz nepregledne prostorije, da spasu hranu čovečanstvu.

*

U jesen pozva car vetrova ugojene vesele vetrove, što bezbrižno ćarlijaju po varoškim krovovima i punim seoskim koševima, pijani od vina i rakije i razdragani veselom ljudskom pesmom, pa im naredi:

- Deco moja, gojazni i veseli sinovi moji, pođite tiho kroz široki svet i uveseljavajte pesmom one što zbraše plodove s bogatih njiva. Idite uvek za pesmom veselog ljudskog glasa, i u svatovima pevajte najlepše pesme ljubavi; i ko bi god hteo da padne, pridržite ga rado.

Bezbrižni vetrovi blage jeseni kretoše tada uz bučnu pesmu, praćeni sanonosnim lahorima što ih puno jesenje sunce odenu u zlato.

*

A kada minuše mnogi dani uvršnih čaša medenoga pića i sreće, polubog ledenih krila, otac svih vetrova dozva studene vetrove, poderanoga ruha, gole i namračene, pa im naredi surovo:

- O, vi sinovi moji studeni i mrki! Pođite oštro u prostrani svet i uz strašnu riku i kletvu proterajte iz sveta da mi se vrate sinovi što ih proletos, letos i jesenas poslah da uveseljavaju ljude! Pa se onda združite s ledenom Zimom, s glađu i oskudicom, pod suncem koje je na umoru, i sve što je siromašno i nezbrinuto prognite ljuto i bez srca!... Od krzna i ugojenih trbuha bežite daleko, pa se lepite za oči siromaha, uvlačite im se u poderana odela i mrznite im i ono malo krvi pod kožom! Rušite bedne krovinjare i ubijajte decu u njima, a u palate unosite zadovoljstvo svojom bezdušnom tutnjavom. Na hramovima izvaljujte pozlaćena kubeta i krstove, a sve što je nezbrinuto uništite!

Strašni studeni vetrovi pomahnitaše tada, i sirotinja oseti da se približi pomor roda ljudskoga.