prva strana

Petak, 26. April 2024.

Revija KOLUBARA - Novembar 2003 > stav

prijava | registracija

revija

stav

prilike

ljudi

mediji

izbor

kultura

pisma

prošlost

kalendar

dodatak

revija +

arhiva

impresum

pretraga

ovo vreme

Mrcvarenje

Živoslav Miloradović

karikatura: Nikola Otaš (Foto: Ljuba Rankovic)


Pitanje da li je vlada pala ili opstala sve manje zanima i same njene članove do te mere da nas čak i premijer priprema na mogućnost da aktuelni ministarski tim bude oslobođen svojih obaveza. Međutim, pošto je reč o Srbiji ni ova uobičajena smena dežurne ekipe na komandnom mostu državnog broda neće biti baš tako jednostavna niti lišena neprijatnosti. Kod nas je odavno već uobičajeno da se u političkim igrama barata samo sa jednom kartom tako da, ako se išta izliže ili obezvredi, zamena za nju jednostavno ne postoji. Nemogućnost pravog izbora u ovoj zemlji stara je priča koja je bila najčešćim razlogom zbog koga su mnogi naši sugrađani odlučili da žive na nekom drugom mestu. Ili, da budem precizniji: dok se u ostatku normalnog sveta birači muče pitanjem da li je razlika između ponuđenih opcija dovoljno velika da bi biranje uopšte imalo smisla, dotle se ovdašnjem građaninu uvek sugeriše da izlazeći na izbore odlučuje između biti i ne biti, opstati i nestati.

Šta je to što svim ovim previranjima daje prizvuk istinske drame iako se mnogi igrači iz petnih žila upinju kako bi dokazali da je sve ovo kao normalno i kao uobičajeno u demokratskim zemljama? Pre svega, politička kriza je izraz duboke društvene krize izazvane neverovatno olakim proigravanjem šansi da se izvedeni preokret zasnuje kao opšteprihvaćena politička strategija. Više je razloga ovom permanentnom gubitku na supstanci društvene podrške. Prvi i osnovni, odnosno inicijalni greh DOS-a je kolaboracija sa ostacima bivšeg režima, njegovim najvitalnijim i najopsanijim delovima oličenim u tajnim, polujavnim i paramilirtarnim strukturama. Sve ono što bi jedna istinska revolucija trebalo da zbriše u roku od nekoliko dana, te ga politički i na svaki drugi način neutrališe, preživelo je preokret iz oktobra 2000. i nakon tri godine kao moćan parazit razraslo se u teško oboljenje društvenog i političkog organizma Srbije. Ta opasna igra vatrom bila je jedna od, u početku, dobitnih kombinacija pokojnog premijera Đinđića koji je ostavljao utisak da će znati i umeti da se otarasi nezgodnog „saveznika” čim za to kucne pravi momenat. Protivnici su, ispostavilo se, bili brzi, jer su svojih pet minuta, umesto da ih čekaju, sami upriličili. Odlaskom Premijera reformska ekipa je obezglavljena a „Sablja” je dospela u ruke čoveka u čije se najveće kvalitete ubraja dokazana sposobnost da svoja politička savezništva iskorišćava u interesu sopstvenih poslova. Srpska oktobarska revolucija je iz ruku Posvećenika dospela u ruke Kalkulatora. Iz afere u aferu, iz slučaja u slučaj, iz skandala u skandal, postalo je sve očiglednije da srpski reformski tim trči svoju trku sve usamljeniji i napušteniji. Ohrabreni pre svega činjenicom što su ostali živi, a potom još više osećanjem da im niko ništa ne može, babice srpskog divljeg kapitalizma su se ponovo našle u sedlu. Sa njima za vratom svaka reformska trka ne samo da je teško izvodljiva nego se ubrzo pretvara u sopstvenu karikaturu. Tranzicija nije samo otpuštanje viška radne snage, zatvaranje nerentabilnih fabrika, privatizacija... Tranzicija podrazumeva i (popularno je reći) transparentnost celog tog pothvata i makar maleni znak da se negde u nečemu uspelo, da su se neke prilike i neki odnosi upristojili, priveli nekakvom redu i zakonu.

Tako su se reformisti, opkoljeni „bliznismenima” našli u surovom okruženju u kome je sopstveni ćar postao osnovni ideoloski model. Nešto retorike, nešto krupnih reči sitnih značenja trebalo je da čamac nove vlasti održi na površini sve uznemirenijeg društvenog okruženja. Od građana se tražila žrtva i strpljenje, a zauzvrat se nudila afera za aferom, sumnjivi poslovi, još sumnjivija privatizacija, korupcija, beskonačno otezanje sa donošenjem Ustava... Zoran Đinđić je znao i mogao da ličnim nastupom stvori makar iluziju da se stvari unekoliko pokreću sa mrtve tačke, a koliko je to njegovo umeće značilo istanjenom i iznurenom kolektivnom duhu, videlo se na premijerovoj sahrani. Njegovi naslednici su se ili već uveliko prihvatili sopstvenih poslova ili su zapanjeno konstatovali da su u tome zakasnili te ispali naivni verujući da je u zemlji Srbiji javni posao moguće raditi u javnom interesu. U krugu onih koji trenutno vladaju ovom zemljom reč patriotizam i dalje označava isključivo veštinu unovčavanja sopstvenih političkih pozicija. I NIŠTA drugo. Borci za striktno uspostavljanje kapital-odnosa čak i kada bi želeli ne bi mogli da prikriju sve veću uzdržanost inostranog kapitala kada su u pitanju poslovi u Srbiji. Do osetljivih nozdrva svetskog biznisa ovdašnji smradovi stižu sigurnim kanalima. To da smo mi, ovakvi kakvi smo, najlukaviji i najdovitljiviji više se ne prepričava čak ni u vicevima. Ćepenački duh se ne da prikriti niti luksuznim kućerinama niti debelim bankovnim računima. Nova srbijanska klasa je svoju moć izgradila ili na prevari i švercu ili na monopolskoj razlici u ceni, a takve međunarodni biznis drži podalje od svojih vrata.

U ovakvom socijalnom i ekonomskom okruženju između sve nezadovoljnijih i poniženijih radnika i razrakoljene kaste miloševićevskih bankarsko - trgovačkih manipulanata, točkovi nove vlasti su uklinjeni krupnim klipovima. Pre svega obesmišljena je sama reforma, a prazan hod postao njena osnovna manifestacija.

Najmoćnija stranka vlasti kao da ni nema volje da se čupa iz ovog zamešateljstva i naivno veruje da je njen najjači adut upravo ona izlizana karta sa početka teksta koju, izmašćenu i okrzanu po ivicama, građanin Srbije nevoljko vrti među prstima. Vrlo je verovatno da je ovo veoma loša kombinacija i da će ono što se do sada nazivalo DOS-om skupo platiti svoju neozbiljnost. To, u krajnjoj liniji, i jeste funkcija izbora u demokratskim sistemima: da dobitnici budu nagrađeni, a gubitnici kažnjeni.

Dobro, mi jesmo osim sveta pa kod nas nije baš sve tako jednostavno. Kod nas se vekovima već, stalno neko nečemu uči i podučava na kada su javni poslovi u pitanju, pa ćemo dodatnim zaostajanjem i gubitkom već ionako nenadoknadivo izgubljenjog vremena, svi platiti naš poslovični antitalenat za uočavanje opšteg interesa.
Vanredni izbori će, ako nikome drugom, a ono bar Demokratskoj stranci biti od izvesne koristi. Šok gubitka vlasti biće pravi način da pročisti svoje redove, mešetare i karijeriste prepusti pobednicima, te nađe snage da se pripremi za pitanja koja će u Srbiji još dugo ostati bez odgovora.