prva strana

Utorak, 19. Mart 2024.

Revija KOLUBARA - Novembar 2003 > dodatak

prijava | registracija

revija

stav

prilike

ljudi

mediji

izbor

kultura

pisma

prošlost

kalendar

dodatak

revija +

arhiva

impresum

pretraga

istraživanja

Dosad najpotpuniji pregled

Živorad Jevtić

Redovan sam čitalac Revije „Kolubara”, od njenog prvog broja (ondašnja Revija „Valjevac”), koji je izašao Prvog maja 1994. godine. Ovaj mesečnik svojim velikim bogatstvom i raznovrsnošću tekstova i ilustracija stručno i profesionalno tretira mnoga aktuelna pitanja iznašeg društvenog života, prirode, privrede, zdravstva, obrazovanja, nauke i kulture. Kao takav, mesečnik predstavlja izuzetno zanimljiv i neophodan izvor saznanja širokog kruga čitalaca Valjevskog kraja i šireg područja naše Republike.

Veštačko jezero Pocibrava u Petnici (foto: D. Jovanović) (Foto: Dušan Jovanović)

U oktobarskom broju ovog mesečnika, Zdravko Ranković je objavio dodatak na 10 stranica pod naslovom: „Vode Valjevskog kraja”. Podnaslov: Reke, potoci, jezera (prirodna i veštačka), izvori, bunari i bare. Ovaj redosled navođenja hidronima, mogao bi da bude izmenjen u toliko što bi počeo od izvora, a zatim naveo vrela, potočiće, potoke, rečice, reke i jezera (prirodna i veštačka). Prirodne bare su upravo mala jezera, a ona mesta gde se podzemna voda pojavljuje na površini zemlje, iako je narod zove bunarima, to su, upravo, izvori. Što se tiče teritorije koju autor ovim radom obuhvata, u geografskom poimanju to je Valjevski kraj, a administrativno-teritorijalnom podelom Srbije pripada Kolubarskom okrugu, prvi put u političkoj istoriji Srbije. Do 1990. godine, od formiranja prvih okruga 1834. godine, ova teritorija je uvek nosila naziv: Valjevski okrug.

Sadržaj tog dodatka u Reviji spada u oblast geografske nauke i nastavne građe iz zavičajne nastave poznavanja prirode i društva i nastave geografije u osnovnoj školi još od prvog razreda, kada učenici počinju da proučavaju svoj zavičaj, počev od svoga mesta i okoline, da bi ga u osmom razredu izučavali kao posebnu geografsku tematsku celinu pod nslovom: Geografija kraja u kome je škola. Pošto nema neophodnog priručnika iz Zavičajne geografije, sadržaje o vodama i one druge koji su nastavnim programom predviđeni, prosvetni radnici interpretiraju učenicima na osnovu prikupljene literature, terenskim i drugim istraživanjima, što sve zavisi od interesovanja i zalaganja nastavnika. Stoga je obim i kvalitet znanja učenika iz ove tematske celine u nastavi geografije neujednačen i uglavnom nedovoljan. Širi krug čitalaca, pak, kojima su ovi sadržaji prvenstveno i namenjeni, imaju veliku mogućnost da se detaljnije upoznaju sa svim hidrografskim objektima kao prirodnim pojavama i procesima, njihovim terirtorijalnim razmeštajem, prilagođavanjem čovekovim potrebama i osnovnim karakteristikama koje bliže određuju njihovo postojanje i upotrebnu vrednost na ovom prostoru.
Zdravko Ranković je uspeo da na jednom mestu predstavi hidrografiju Valjevskog kraja, obuhvatajući i one najmanje hidronime koliko mu je to bilo moguće jer su i oni sa svoje strane značajni za lokalno stanovništvo. Time je pokazao veliku upornost, istrajnost i doslednost u istraživanju i konačnom oblikovanju ovih sadržaja.
Autor je primenio taksativnu metodologiju sa elementima deskripcije, navodeći hidronime po azbučnom redu. Njihov teritorijalni raspored, grafički predstavljen na preglednoj i dobro čitljivoj tematskoj geografskoj karti, bio bi uistinu pun doprinos geografskom upoznavanju i daljem proučavanju hidrografije Valjevskog kraja, geografski i praktično vrlo značajne tematske celine o ovom prostoru.

Istina, i do sad se nekoliko autora bavilo predstavljanjem hidrografije valjevskog kraja. Anđelko Kuzmanović i Savić Rabrenović, prosvetni inspektori, su to činili u svojim priručnicima iz zavičajne nastave pod nazivom „Naš kraj”, zatim Živorad Jevtić u listu „Napred” („Geografija Valjevskog kraja”, objavljeno u 12 nastavaka, od 18. februara do 6. maja 1983. godine) i u Kalendaru „Kolubara” za 2002. godinu (članak „Kolubarski okrug”). Ovako iscrpno kao Zdravko Ranković u oktobarskoj Reviji ipak nije rađeno.

Želim na kraju da istaknem i korektno navedenu literaturu koju je Zdravko Ranković koristio. Izvesne manje dopune, ukoliko bi ih učinio, ne bi bile na odmet. U prilici sam i da autoru skrenem pažnju i na one hidronime do kojih sam svojim istraživanjem došao i da ponešto dopunim od već opisanog: