prva strana

Utorak, 19. Mart 2024.

Revija KOLUBARA - Novembar 2003 > dodatak

prijava | registracija

revija

stav

prilike

ljudi

mediji

izbor

kultura

pisma

prošlost

kalendar

dodatak

revija +

arhiva

impresum

pretraga

istraživanja

Vragoč(ans)ka reka i nekoliki izvori u Valjevu

Radenko Radić

Vragočanska reka nastaje od Desne reke i Leve reke. Ovi nazivi koriste se u geografskim kartama pre Drugog svetskog rata, a tako i danas meštani zovu ove vodotokove.

Desna reka izvire ispod brda Prosek, na granici Vragočanice i Lopatnja. Duža je i bogatija vodom od Leve reke. Protiče između kuća Isalovića (desna obala) i Đurašinovića.

Zavošnica, ispod Medvednika (foto: D. Jovanović) (Foto: Dušan Jovanović)

Leva reka izvire pod brdima Bandera i Baćine, teče ispod brda Cerovac, između kuća Jankovića (desna obala) i Isailovića, i kroz Jankoviće. Na ovom delu, kroz Jankoviće, presušuje za vreme leta sa retkim padavinama, ali pokazuje i odlike ponornice s obzirom na to da na stavama uvek ima vode. Stave Desne i Leve reke su u Čistoj luci, pod brdom Medetić. (Sva pomenuta brda imaju nadmorsku visinu preko 520 metara, viša su od Avale. Najviše su Baćine, 602 metra.)

Tri lipe - (Mislio sam da su poznatije od onih na početku Šabačkog puta.) Nalaze se na uglu ulica Lelekovića i Braničevske, na nekadašnjoj granici Belog polja i Rađevog Sela. (Od „Tri lipe” do Filipa Višnjića ulice kuće su imale oznake Belo Polje sve do 1968. godine. Ulica Filipa Višnjića je bila Milatovića sokak.) Prostor oko izvora je „državni”. (Nekoliko ari, možda i manje placa.) Tu je bila granica Lelekovića imanja i imanja porodice Šumarac. Mislim da su Šumarci i ozidali česmu. U ulegnuću ispod stabala, desetak metara desno od puta, nalazi se česma zidana ciglom i kamenom, bez obeležja, kasnije i cementirana. Takva je i danas. Voda izlazi iz gvozdene cevi prečnika 2,5 cm. Nikad ne presušuje i uvek je, i danas, pitka. Voda je odlazila u ogromnu baru punu trske, lokvanja, žaba i kornjača. Bara je bivala sve manja i manja. Na ovom području ranih šezdesetih godina nije bilo mnogo kuća. (Prostor od „Tri lipe” ka Milatovića imanju, do sokaka, s desne strane Lelekovića ulice, sve do Ljubostinje, na kom su sada ulice Kozjačka i Požarevačka, bio je, u dužini preko 150 metara i površini preko tri hektara, prava mesečeva zemlja ljubostinjskih vododerina.) Šezdesetih počinje intenzivno naseljavanje, pa su „Tri lipe” bile sedamdesetih godina jedini izvor pitke vode za preko 30 kuća. Tek potom se preko privatnih (retkih) bunara, stiže do vodokanalizacije.

Izvor je dobio naziv po tri monumentalne (kakav epitet!) lipe, zasađene u redu, 4 - 5 metara više njega. Nešto manji je bio razmak između stabala. Zapamtio sam samo dva stabla, dakle, negde od 1961-62. godine. Neko je govorio da su treću posekli Nemci, a neko da su to učinili partizani po oslobođenju. Jedni su opet tvrdili da je rano posečena, da je bila kržljava (neko opet da je bila najveća), tek, izvesno je da su te tri lipe bile rukom sađene. Bile su visoke, masivne, raskošne. Rekao bih da nisu iz 20. veka, ili su negde sa njegovog početka. Delovale su moćno, poput onih u Porti. Danas nema nijedne, a česma „radi” i koristi se skoro kao u prvobitnom stanju. (Po izgledu, ne i po funkciji.)

Izvor kod Đurine ciglane - Idući od Đurine ciglane ka gradu, samo dvadesetak metara od dimnjaka ciglane, do samog korita Ljubostinje, manje od metar iznad površine vode (zato je mnogo kad poplavljen), nalazio se, a mislim da se nalazi i danas, izvor sličan izvoru „Tri lipe”. Česma je, takođe, zidana, mada manje visine od „Tri lipe” (one imaju zid od oko 1,5 m) i, takođe, gvozdena cev propušta vodu. Tu je korito poduboko (s druge strane je blaža obala „vojske”), pa se na izvor spuštalo strmim i dugim stazama, s leve i desne strane. Počeci su im udaljeni skoro 50 metara jedan od drugog.

Izvor u Radića imanju - Čitao sam u jednoj od knjiga (zabeležio sam i u kojoj, ali sam zabelešku zagubio) o tragičnoj epidemiji tifusa u Valjevu za vreme Kolubarske bitke, da Valjevska bolnica jedno vreme, kako se zaraza širila, nije mogla uopšte da koristi vodu iz grada. Ni za destilaciju. Spas je nađen u relativno bližim izvorima uz Ljubostinju. Međutim, ubrzo su i oni bili neupotrebljivi. Ta knjiga govori da se koristila voda sa samo jednog, manjeg izvora podalje, uzbrdo od Ljubostinje. To bi, prilično izvesno, mogao biti „bunar” mog dede Čedomira. Bunar pod navodnicima, jer ga deda nije kopao, samo je u obliku bunara uredio mesto na kom je voda izvirala. Mi nismo koristili „Tri lipe”, jer je ova voda bila „bolja”. Na „Tri lipe” smo išli samo kad se otkriveni bunar od kiše zamuti. Voda iz bunara je neprestano stizala do Ljubostinje (oko 0,5 km), praveći bare i močvarno tlo. Izvor i danas radi nesmanjenom snagom. Nalazio se pri kraju našeg imanja. Sada je to parcela u Ulici Filipa Višnjića br. 22/1. Vlasnik je Željko Čopović, gospodin koji je bunar oživeo i vrlo lepo uredio. Voda može da se „izvlači”, ali i da se „zahvata”, kako smo mi radili.