prva strana

Četvrtak, 28. Mart 2024.

Revija KOLUBARA - Novembar 2003 > prilike

prijava | registracija

revija

stav

prilike

ljudi

mediji

izbor

kultura

pisma

prošlost

kalendar

dodatak

revija +

arhiva

impresum

pretraga

Sajam knjiga

I sećanje na Sretena Kušakovića

Milenko Radović

Oni koji su bili toliko nesmotreni da odu na Sajam, a da se nisu dobro raspitali kako je tamo, sada slave Boga što su ostali živi, jer se toga dana, a bejaše subota, bilo sleglo, pod onom oronulom sajamskom kupolom, na hiljade, a i na desetine hiljada, radoznalog i knjige željnog sveta koji je došao da gleda. A, valjda, nešto i da pazari! Kako su ušli u onaj tunel koji ih je dobro i bezdušno upakovao, a zatim, tako stisnute, ugurao u halu, videlo se da će im taj dan biti naporan, a može biti i sudbonosan.

Milenko Radović (Foto: Miroslav Jeremić)

Kako se taj paket od živih ljudi, svakim korakom, sve više stiskao, jer je unutra već bilo onih koji su takođe stešnjeni, mnogi su se pokajali što su uopšte i dolazili. Ali već je bilo kasno. Ova masa od hodočasnika, od dobronamernih građana, ovako ponižena, ovo testo od ljudi, već se valjalo tromo i sporo, kao na pogrebu. Kako su sav kiseonik začas usisali, ovi su knjigoljupci još pogledali ima li bar negde nekih vrata ili prozora. Pa još kada bi čovek mogao da ih se dokopa. Ali, sve je bilo kasno, jer na ovoj sobetini vrata ni prozora više nije bilo. Neki najpribraniji još su i pokušavali da smisle neku strategiju, neku mogućnost da se izvuku, a neće li bar ova masa da ih nekako, pa bilo gde, skrajne. Ali, niti je vredelo misliti, niti se nečem dobrom nadati. Bivalo je, doduše, za tih nekoliko sati da se nađete i pored neke, ma koje, tezge i onako u tome hodu-mimohodu vidite ponešto, ali bez zaustavljanja. A i za to vreme za onim tezgama bili su prodavci već spali s nogu, onemoćali i obnevideli od tolikog gledanja. A ako neko još stisne da traži kakvih kataloga i slične reklamne robe, samo bi ga otpratili mrko i popreko. Kako uvek ima prisebnih i tvrdoglavih poneko iz ove mase pokaže prstom na knjigu, ma koju, hoće čovek, makar i kobajagi, da nešto kupi, kao da nije bio džabe, da umiri svoju savest, a i zato što je to ispalo jeftino, jer te restlove neće više niko. Pa će videti kada bude došao kući i krišom razmotavao one kese iz kojih su prodavci izvadili burek pa stavili knjige jer druge ambalaže nije bilo.

To je bilo bukvalno tako, samo još i teže, te subote na Beogradskom sajmu knjiga. Onda su organizatori produžili trajanje Sajma za još dan dva, kao da to može tako - da se produži!

A onda i šta će ova ovolika svetina na Sajmu knjiga? Kao, idem da vidim šta ima na Sajmu. Kao da me neko odredio za to. Kao da sam neki narodni poslanik, izabran da idem tamo u ime naroda! Ili ono - idem na Sajam, a bio sam i prošle godine, da nešto kupim pa da čitam. Kao da je Sajam neki usud koji nam je dodelio da knjige kupujemo od Sajma do Sajma jer je to tako jedino. Pa čemu onda knjižare, tolike sjajne knjižare? Recimo u Valjevu? Čemu biblioteke, naročito velike gradske biblioteke, koje su nam na usluzi svakoga dana i bez ikakvoga rizika po život i zdravlje. Pa onda pogledajte naše novine, na primer „Politiku” našu slavnu - svakoga dana su po četiri strane o knjigama, a tek nedeljom čitava brošura. I druge novine i televizije, radio.

Što bi čovek da živi od Sajma do Sajma a neki to i ne dočekaju? Sve je to zaista tako samo što to nigde nema! A i ne može da bude sve dok vlastodršci, ovi ili oni, ipak ne shvate da je knjiga važna. A da oni shvate to je uvek teško jer oni sami ne čitaju knjige. Nemaju vremena. Ali bi mogli, recimo, da na onih pet stotina ili hiljadu svojih činovnika kakva su nam razna ministarstva pa sve do opštine, uzmu sebi dvojicu čitača da im čitaju knjige i da im to ukratko prepričaju. I valjalo bi im sigurno jer su knjige mnogo pametnije i dugovečnije od njih.

U ovome hodu-mimohodu, bez ikakve nade da će se čovek videti sa svojim knjigama, ali će valjda da preživi, setim se da je David Albahari na otvaranju Sajma rekao kako knjige i nisu dole već one negde gore blude, pod onom sajamskom kupolom. I dignem glavu nekako a ne vidim ništa, ali mene gledaju ona sablasna okanca od okruglih prozorčića po čijim se ivicama skupljaju kapljice našega zadnjeg daha i s vremena na vreme kapnu!

Rekli su i to da je na ovome Sajmu skoro dvadeset hiljada naslova knjiga od skoro deset hiljada pisaca. I milioni, milijarde reči! Ne znam da li tome da se radujem ili da se toga bojim. Zato sam se valjda i setio našega Sretena Kušakovića koji pripoveda kako mu je došlo da napiše pesmu i da mu nema druge, ali reči za pesmu niotkud. Sedeli smo, Kušak i ja, u onome holu Valjevske biblioteke, već je bilo kasno i Biblioteka se zatvara, sedimo za onim okruglim niskim stolom na kome je pepeljara puna leševa. Kušak puši svoju „drinu”, a u šaci drži zgužvanu kutiju sa cigaretama i tom istom rukom sklanja onu pepeljaru koja zazveči na betonu. I onda kaže - vidiš ovaj prazan sto koji se negde širi i rasprostire do u nedogled, i tu negde, u tome nedogledu, a može biti i na ovome praznom stolu, su one reči za moju pesmu. A tih reči kao da nigde nema. Da mi se jave samo one nekolike reči! Tako je govorio Sreten Kušaković, jedan ozbiljni pesnik, kome bi se verovatno smučilo na ovome Sajmu na kojem su tolike hiljade knjiga i toliki milioni reči. A posle nekog vremena mi se dogodilo i to, ako nisu bile halucinacije, da mi se prikazao i Slaven Radovanović, naš. Kao lebdi Slaven otuda, odozgo i sa strane, bije svetlost iz njega, bože me oprosti, kao da je sveti Sava i nešto me pita. Ne čujem ja njegov glas, ali sam razumeo da to pita jesam li čitao novine. Znam zašto me to Slaven pita jer je bilo u novinama da je Slavenov roman ušao u uži izbor za NIN-ovu nagradu. Kažem Slavenu iako ne čujem svoj glas, ali vidim da smo se čuli i razumeli.

Čudo je jedno ovaj Sajam knjiga kod nas. Pa kada se u to računaju i ove patnje i ponižavanja posetilaca i likovanje onih koji se diče time što su i bez knjige postali moćni i važni, uz svu zabludelost vlasti kao i njeno iskreno, a u isto vreme licemerno razumevanje i izvesnu naklonost dakako pod njenom kontrolom. Ovako starinski, da ne kažem i zastareo, ovaj Sajam je svojim značajem nadmoćan, jer je autentično jezgo njegovo neuništivo. Da nije te energije tako iracionalne, a toliko stvarne, ne bi bilo ni Sajma jer ne bi bilo ni knjiga. Ali treba reći da ovu našu knjigu, pa i Sajam knjiga, već nekoliko godina spasava i čini im i čast privatna inicijativa privatnih izdavača. Nema više onih državnih trtavih direktora i direktorčića, ali su zato na čelu naših najboljih izdavačkih kuća pisci i filozofi i drugi daroviti i školovani ljudi koji, osim što umeju da pišu dobre knjige, i te kako znaju kako se radi i ovaj trgovački posao koji je izvanredno delikatan i odgovoran. I to je jedna dragocena tekovina sa kojom bi država trebalo da računa i da ovim izdavačima - podvižnicima, računajući dakako u tome i čitače knjiga, bude na ispomoći. Ako ljudi na vlasti i nemaju vremena da čitaju knjige, čitaće neko i za njih.

Elem, što se ovoga Sajma knjige tiče, koji je i problematičan, a i mučitelj naš, mogu samo da mu kažem - dabogda bio večit.