Valjevska biblioteka je u novopokrenutoj ediciji „Pečat”, nedvano, kao drugu po redu, objavila neveliku, ali po svemu izuzetnu, knjigu Živote Filipovića „Godišnja doba”.
Života Filipović je rođen i odrastao u jednom po mnogo čemu jedinstvenom i čarobnom okružju – nije stoga čudno što mu se stalno vraća i što je ono epicentar njegove inspiracije. U pitanju je jak energetski istok kome se teško može odoleti.
U tom delu valjevskog pobrđa čovek se odmori samim dolaskom. Deluje na njega priroda ali i ljudi. Nigde češće nećete sresti siromašnu a raspoloženu, složnu i gotovo raspevanu porodicu, koja se smeje i peva na sav glas, čak i onda kada joj je, po svemu gledajući, vrlo teško. A objektivno im je teško – jedan primer: struja im je toliko loša da se uveče, ispod sijalice ne vidi bolje nego uz lojanicu. Vode nemaju - kraj je bezvodan. Ipak, priznajem da nigde slađu vodu nisam pio nego tamo, čak i onda kad je bila zahvaćena iz rezervoara u koji su je svojim vozilom dovukli vatrogasci ili komunalana služba.
I najvažnije. Nigde na svetu nema većeg neba. Uveče, kad se orosi nebrojenim zvezdama to je jedinstven doživljaj. Ko tamo nije odlazio – nije ni video nebo – i mnogo je propustio.
Elem. U neposrednoj blizini je jaka duhovna osovina, dva velika manastira: Ćelije - u kome su sahranjeni Ava Justin Popović i Ilija Birčanin - i manastir Lelić u kome su mošti sv. vl. Nikolaja. Na brdu Vrane izvire Vrana voda i podseća na mesto na kome su Turci negda pogubili 12.000 Srba. U blizini je i Kaluđerska pećina u kojoj još ima monaških kostiju. I dan danji ponekad, u ponoć, pred Božić, iz nje suknu neobjašnjiva tri stuba plamena. I još nešto. Taj uski, mali, kraj dao je tri vladike: Svetog vladiku Nikolaja, zatim Jovana i Artemija. Jovan Radosavljević je arhimandit. Ako bi bilo po reciprotetu Beograd bi ih morao imati (a nema!) bar nekoliko hiljada! Uzgred. Majka sv. Nikolaja, potonja monahinja Katarina, je baš iz Strmne Gore, iz familije Filipovića.
Dakle, radi se o silnoj enegiji. Života je tu energiju (budući da se rodio i detinjstvo proveo na njenom ishodištu) neprestano osećao i kolikogod sam siguran da ga je ona nagonila da piše, siguran sam da je nije odmah razumeo i valjano video. Morao je da se dovoljno odmakne, da se izmakne u ravan, da ode daleko, u druge poslove, u drugi jezik i iskusne godine da bi je konačno sagledao i shvatio.
Otuda u početku lutanje. Života Filipović tada piše o svemu i svačemu (ovo ne bi trebalo shvatiti pežorativno), a ponajviše o spoljnim - vidljivim efektima ove energije. „Dunja”, „Havarije ovarijuma”, „Strmnogorske vedrine”, „Munjevine”. Dugo se u njegovim knjigama može prepoznati jako uzbuđenje, skopčano sa elektricitetom i prirodnim pojavama vezanim za njega: munjom i gromom. Postoji konstantna duhovna – nebeska veza sa Nikolom Teslom i njegovim božanskim umećem. Čak ni sam autor do skoro nije znao da su u knjizi izabranih pesama o Tesli najzastupljeniji njegovi stihovi!
U kontekstu ove energije i njenog početnog tumačenja svakako ne bih smeo zaboraviti ni značajan prevodilački poduhvat – knjigu idijanskih bajki i emotivno izvinjenje indijanskom narodu zbog genocida koji se nad njim dogodio. Dakako da ovde treba imati na umu da je izvinjenje dato znatno pre ovih poslednjih, balkanskih ratovanja. Bajke, njihovi junaci, vile, zmajevi i divovi sigurno su posledica božje energije koju su ljudi osećali pre nego im se, sam, Gospod javio. Tako je bilo i sa Filipovićem.
Još jednom, da bi bilo jasnije. Života je pisao o svemu i svačemu da bi na kraju napisao knjigu „Godišnja doba”. Knjigu o svemu – dakle knjigu o suštini i istini. A to je zaista maestralno uradio. The best of Života Filipović! Ko je knjigu imao u rukama primetio je „japansko pakovanje” – knjiga je spolja mala i skromna, a velika i raskošna iznutra.
Između korica, koje razdvaja svega 40 stranica, spakovana su ispod četiri podnaslova sa imenima godišnjih doba: savršenstvo i višeslojnost, filozofija i estetika, znanje i umešnost. Mašta i originalnost, promišljenost i odlična stilistika, mudrost, vedrina, vitalnost i posebna harmonija. Čisto suštastvo i istina, prefinjeno i duboko, čipkasto tkanje o večnosti i smislu, prolaznosti i beskraju. Svakako, ako se kome tako dopada, može se čitati i kao oda životu ljudske jedinke, države ili nacije. Sasvim sigurno ovo je Životina najbolja knjiga. U odnosu na prethodne čak je toliko odskočila da ih ni po čemu ne smemo porediti.
Ali da krenemo redom i načas protrčimo kroz knjigu. Začetak je u ljubavi, iskrenoj i dubokoj, rajskoj ili kosmičkoj, božjoj, kako god hoćete. Prva priča: Proleće/Jedna ljubav u Srbiji u ratno premaleće 1999, prikazana je kroz sedam snimaka i komentara. Iako uokvirene ramom fotografija odmah uvode i treću i četvrtu dimenziju i pretvaraju sapetost foto papira u pokret. Na sve strane reči zrače zvukom, muzikom i mirisima. Dešava se neverovatna inverzija: raj je na zemlji, a zver na nebu. U takvom proleću sunce ne sja odozgo, sa neba, nego je, „uhvaćeno u vlažnu caklinu beonjača i obnaženih zuba, sunce iz očiju i otvorenih usta prosijava kroz poglede i osmehe.” „Rajska muzika” iz Srbije u ovo ratno proleće se „čak i neba takla i sa njega zbrisala napadno zundaranje vazduhoplovne najezde.” U ovom raju su, dakako, i Adam i Eva sa sve jabukom i praroditeljskim grehom kao suštinom ljubavi i energijom i semenom čitavog novog doba kome se nadamo. Da se od ovog njihovog - u ljubavi začetog semena očekuju svetske ako ne i kosmičke dobrobitne posledice, svedoči to da se začeće dešava u osami i miru stamene visoravni, ali i u neposrednoj blizini leptop računara i internet mreže. Energije dobra i zla su toliko guste i u kovitlac povezane da je prasak ljubavi praćen eksplozijama bombi i probojem zvučnog zida. Dakle sve se spaja u jednu jedinstvenu erupciju. Već ovo je, smatra autor, „Pucanj u samog Boga u prirodi ili u svu prirodu u Bogu”. Ipak, seme koje je posejano pod visokim Suncem i beskrajno čistim nebom, bremenito je nadom da se sve može i mora vratiti na svoje mesto.
Druga priča ili lirska zagonetka o konačnosti je Leto/ Svetionik. Osvetljava doba zrenja, učenja i gradnje na trusnom tlu. Centar sveta je sjajna građevina - svetionik – „opomena jasna i vidljiva” na rubu visoravni – u vreme „brodoloma” i „potresa” po saznanju o nesposobnosti straža koje ponavljaju: „Ništa nas ne sme iznenaditi!” kad ovladaju „preteći muk”, „preteći huk” i provali „vaseljenska studa”, a sivilo se dakle „zaista bilo stvrdlo i opredmetilo”. Pojavio se niodkud „tvrd pramac broda” i punom snagom pokazao da može da gura i pomera planine. Potres je bio toliki, a brodolom takav da je „iskosio stub nasred visoravni koji je držao nebesa nad nama”. Tek kad se brod raspao, videlo se da su ga rđa i crvotočina načeli, trag koji je za sobom ostavio ličio je kao da se „o žbunje očešala olinjala zver, avet ili sam đavo”. Ostao je „smrad, bazd mržnje i ljudskog jada”. Ostalo je zlo „sabralo se u daljinski vođen projektil i vratilo se u svoj zavičaj, koji je, kao što se zna, svuda, ali tu i tamo ima svoja posebno utvrđena uporišta.” Na kraju Leta Svetionik ipak ostaje. Možda se iskrivio, ali ipak stoji – na kraju krajeva „napravljen je preciznim mislima” - njime upravlja čovek, na sreću „sa nekolike božanske osobine.” Ipak je on uspešna građevina/ opomena koju će morati „da uoči svaka, ma koliko zaslepljena posada”.
Treći rebus je Jesen – vreme sabiranja plodova – pečat života. Kada se građevinar, a svaki od nas, uključujući i autora i glavnog junaka, spada u tu kategoriju, okrene za sobom rizikuje da shvati: „Svud u stopu, prati me moje gradilište!” Još ako uzme ozbiljno da računa, zbir veli: „Nije podignuto ni jedno vidljivo zdanje”! Umni graditelj vidi da je sve vreme pokušavao samo „da povuče nekoliko odvažnih lukova koji spajaju nespojivo, da uspravi dve, tri smele vertikale koje bi da harmonizuju sa nebom”. Sve u svemu kroz život je samo „prominuo kao senka”. Ili možda nije? Da sa sigurnošću utvrdi gde je, čovek mora da se vrati u zavičaj – tamo je račun jasniji. Kad tamo – stoji „na sukršću svih puteva i vetrova” jedina vidljiva građevina – svetionik – doduše nedovršena građevina, nedostaju neki zidovi i deo kupole. Svetionik je sada crkvica malena nad kojom „u vazduhu bez oslonca” levitira masivan krst. Daljom računicom videće da ni to nije ono što je želeo da sagradi. Veliko delo ipak postoji. Na kraju će ga prepoznati u liku otisnutom u malenom zrnu ćilibara – građevini sazdanoj da traje dovoljno dugo da se može meriti sa večnošću. Kakav je to lik i čiji? Možda starca – polusvetca kakvih je množina među onima koji nigda nisu napuštali zavičaj. „Postan vek proživljen na visoravni ostavio mu je na licu traga, zapis zaslužan da bude optočen ćilibarom i sačuvan u njemu”. Jer – taj zapis će sadržati posebno vreme, zapravo zbir vremena: onog koje ćilibar sam sobom nosi, plus starčevo iskustvo, plus vreme koje poseduje genetski zapis svih njegovih predaka i naslednika. Šta je onda sudbina tog ćilibara? „Kako običaji zahtevaju”, kaže autor, „biće pridodat (jednoj opštoj, jedinstvenoj, svetskoj) ćilibarskoj brojanici”.
Završna priča je u spiralu spakovana odgonetka: Zima/ Praznično putovanje (u jednom pravcu) koje počinje studeno, neudobno i bolno u neobičnom vozu u kome i putnik i kondukter bez reči znaju odredište. Idilične slike ostaju iza. „Vreća sleđenog očaja (je prtljag) nemarno bačen u ugao kraj prozora”. U takvoj atmosferi putnik još uvek „previđa i zaboravlja... da se u stvari vraća kući”. Neki drugi pisci bi rekli: Iz zemlje stvoren, u zemlju se vraća. U takvom uverenju, u času kad je pomislio da je „upravo doputovao u predvorje smrti”, putnik će kroz, od njegovog daha, zaleđeno okno, ugledati plamteće crvenilo kao u rascvale bulke. Da bi jasnije video, prstom je napravio otvor na ledu i ugledao – radosnu devojčicu. Namah je shvatio vrtložnu trajektoriju života, spiralu, kovitlac i vihor. Detinji osmeh je sadržao sve potrebne lekarije da obnovi znanje. „E, ovo je baš bilo lekovito”, pomislio je. Shvatio je da se put pred njim penje, putovanje je postalo udobno i komforno – led se istopio. Strah je zamenio spokoj. Mirno je otvorio prozor i osvrnuo se unazad bez bojazni. U korenu spirale koju je napuštao, u njenom dubokom dnu – ugledao je „vatricu od raznobojnih plamenova”, istu onu kakvu je sam u ćilibar upisao. U toplom i svetlom, najednom provetrenom i zagrejanom, prostranom i prosvetljenom kupeu mirno je čekao poslednju stanicu, svestan da konačnog kraja nema. Očekivao ga je novi početak.
I na kraju, ono što ostaje kao trajan utisak posle čitanja ove knjige je njena barokna, lepršava i ritmična rečenica, sa mnogo inter i meta tekstualnih značenja u univerzalnom i suštinskom sadržaju. Od sveg srca preporučujem knjigu Živote Filipovića „Godišnja doba”. Siguran sam da će vam postati draga, da ćete je držati na počasnom mestu - jednako kao što sam siguran da će ovom knjigom Filipović sebi steći pravo i odgovarajuće mesto u „živom toku naše nacionalne književnosti”.