prva strana

Petak, 29. Mart 2024.

Revija KOLUBARA - Novembar 2003 > kultura

prijava | registracija

revija

stav

prilike

ljudi

mediji

izbor

kultura

pisma

prošlost

kalendar

dodatak

revija +

arhiva

impresum

pretraga

Reke Ljube Popovića

Reč istoričara umetnosti Momčila Pavlovića na otvaranju Popovićeve retrospektivne izložbe u Su

Momčilo Pavlović

Kako to da nikada do sada Ljuba Popović nije imao izložbu u našoj zemlji? A naš je ponos, spada u deset najvećih slikara sveta kako je nedavno u tom istom svetu objavljeno. Onda mi se javilo jedno možda logično objašnjenje: arhitektura pravih umetnika skoncentrisana je na unutra. I Ljuba Popović je svoje slike gradio u unutarnjoj spirali, precizno i tačno oslikavajući svoje biće na svakoj od njih. Stavljao u njih svoje vibracije, svoju skrivenu energiju, raskoračen između dve reke, one u Parizu i one u Valjevu. Jednom nogom tu i jednom tamo. Na oba mesta prisutan. Raskoračen između anime i Animusa, Persone i Senke on je, uporno ponavljajući veštinu pronalaženja unutrašnje svetlosti, stavljao te svoje sitne i krupne zabeleške svakoga dana jednu do druge. I evo sada, na ovim slikama, na ovih 99 slika imamo veliki dnevnik u fragmentima Ljube Popovića. On te svoje slike, kao stalnu, pokretnu izložbu nosi gde god da stigne. I to je pravi odgovor na pitanje koje sam sebi u početku postavio. Gde god je Ljuba, tu je i njegov ceo opus. U njemu teče jedna neprekidna izložba njegovih slika, on je svoja sopstvena stalna postavka.

Ljuba Popović je, dakle, kao svi autentični umetnici, rastao iz sebe, bivajući sve više nalik sebi, tim lavirintima svoje unutrašnje realnosti, pretpostavljajući tu realnost onoj izvan sebe ostavljao je svoje znake pronađenog na raspeto platno, ne pokušavajući da sakrije bilo šta što se u njemu dešavalo. Tako je to njegovo treperenje, nasleđeno iz vibracija arhetipova i kosmičke realnosti, stalo sve više i više da se opaža na svakoj njegovoj slici. Sakriveno u predmete i ljude, stepeništa i pećine, neobične metafore i čuđenje pred svetom i životom, čuđenje pred pojavom i odjavom čoveka iz sveta i života. Tako vibrirajući njegovom ličnom temperaturom njegove su slike tražile svetlost onih zvezda do kojih se najteže dolazi, jer se ide peške, svakodnevnim naporom, velikom voljom i upornošću čoveka kome je od Boga dato toliko talenta i energije igre, da nije mogao drugačije ni završiti nego kao jedan od deset najboljih slikara sveta. Kada je svetlost, možda baš sa onih najudaljenijih kvazara, stala da se presijava po vodama onih dveju reka između kojih je, od kada je otišao u Pariz, stalno bio raskoračen, nastala je jedna treća, Ljubina reka, koja se veoma često nazire kroz slapove boja i oblika, na slikama uvek negde kao daleko, kao mesto ka kome, bude li sreće, valja ići, tu stići i ostati ozaren kao vlasnik tajne.

Poslednji dogovor: Zoltan Vida, Momčilo Pavlović i Ljuba Popović (Foto: Dušan Jovanović)

Ljuba Popović, sklupčan u sebe, svitak svog bića razvija na slici. On svakodnevno čini taj put ulaska u sliku i bivanja u njoj toliko dugo koliko je potrebno da se njegovi otisci duše tamo odomaće i da ostanu na slici. Onda izlazi iz slike i nastavlja da prikuplja energiju iz drveća i trava, mirisa i ljudi, knjiga i neba. Njegove slike ne vrište, ne plaču, ne žale se. Onesvedoče o njegovim otkucajima srca i potrazi za večnošću. One nas se možda upravo zato tako snažno i doimaju što i mi osećamo da je blizu, da tu večnost nađe dok slika sa svetlošću ruku pod ruku.

Sasvim izvesno osećate kontinuitet jednog fluida od kojeg je, kao od pupčane vrpce kojom smo vezani za zvezde, načinjena njegova slika. Vođen tim tananim nitima koje ga vezuje sa večnošću, Ljuba je dozvoljavao da oko njega teče život upijajući ga dovoljno duboko u sebe da ga ne bi zaboravio. I zatim bi u svom ateljeu, na svojoj tek začetoj slici, pokušavao sebi da ga objasni. I taj razgovor sa sopstvenom dušom, tako istrajno dubok, do bola, do seciranja sopstvene nutrine, sada je tu skupljen u život slika koje pulsiraju jednako snažno kao onog dana kada je erotičnost dodirivanja realnog i unutarnjeg života postala neizdrživa bez razgovora sa slikom. Kao onog dana kada je slika nastajala.

Dakle, kada sam razmišljao o prvoj rečenici kojom ću započeti svoj tekst na ovom svečanom otvaranju nametnula mi se ideja - šta ako se okrenem posle te prve rečenice i ne nađem Ljubu pored sebe, jer se nečeg setio i ušao u jednu od svojih slika. Prebegao u svoju realnost. Ali Ljuba je sada srećom u našoj realnosti, ovenčan svetskom slavom i slapovima pariskog svetla koje svakoga dana upire kroz prozore njegovog ateljea, strpljivo nam se smeši. A možda je pomalo i srećan. I mi smo, treperimo sa svakim njegovim platnom, dišemo sa mislima koje su na njima. Zahvalni za veliki događaj i svesni da su ovakvi trenuci danas tako retki, i mi znamo koliko dragoceni.

No, ta prva rečenica, da je izgovorim najzad pri kraju, glasia je: put do ove izložbe bio je dug i nimalo lak. Na tom putu su mi najviše pomogli Ljuba Popović i Zoltan Vida. Nas trojica smo iz dana u dan, skoro godinu dana, pripremali ovo što je danas pred vama. Naravno, Ljuba najduže. Od dana kada je odlučio da na poleđini svoje slike stavi svoj prvi potpis. A Zoltan Vida od trenutka kada je, posle svih svojih poklona gradu, odlučio da u Suboticu, svojim sugrađanima dovede velikana kakav je Ljuba Popović čiju retrospektivnu izložbu, prvu u našoj zemlji, s velikim i neskrivenim zadovoljstvom otvaram i stavljam je Vama na uvid.