prva strana

Petak, 29. Mart 2024.

Revija KOLUBARA - Novembar 2003 > prošlost

prijava | registracija

revija

stav

prilike

ljudi

mediji

izbor

kultura

pisma

prošlost

kalendar

dodatak

revija +

arhiva

impresum

pretraga

Ideologija u oskudici

Prilog o proučavanju prošlosti Valjevske gimnazije

Milorad Belić

Od 130 godina duge istorije Valjevske gimnazije najmanje je rasvetljen period 1941-1945. Ono što je napisano, u velikoj meri je nekritički obrađivano i opterećeno ideološkim naslagama. Posebno je to izraženo kada se radi o ličnostima učesnicima rata. Jasno je, na kojoj se strani decenijama nalazilo istorijsko klatno. Nedostatak građe otežava istraživanje tog perioda. Najveći njen deo nalazi se u Arhivu Srbije, dok je u školskoj biblioteci i u Istorijskom arhivu Valjevo sačuvano nešto zapisnika sa sednica Nastavničkog saveta, izveštaja o radu, programa rada i delovodnika. Sigurno, da se deo građe, posebno fotografija, nalazi i u ličnim arhivama. Na spomen-ploči, u holu školske zgrade, upisana su samo imena učenika poginulih na strani pobednika. Onih drugih nema, niti se igde spominju. Ni učenika ni profesora (ukoliko nisu žigosani kao izdajnici i streljani). Pred istoričarima je odgovornost, i prema struci i pred samim sobom, da ovaj period istraže i kritički prevrednuju.

IDEOLOGIJA - Prelistavajući dostupnu građu, može se ponešto saznati o „najtežim danima u istoriji škole”. U prvoj ratnoj godini postojale su dve gimnazije: Prva i Druga mešovita realna gimnazija, da bi od 26. aprila 1042. bile formirane Prva muška i Druga ženska gimnazija. Nastava je bila u funkciji glorifikacije Nedićeve srpske prosvetne i kulturne politike, s jedne, i osude komunizma i svega što je protiv srpskih interesa, s druge strane. Niz naredbi, saopštenja, raznih akata i sl., koje je donosilo Ministarstvo prosvete i vera, nalazili su se na dnevnom redu sednica Nastavničkog saveta i trebalo je da doprinesu „duhovnoj orijentaciji” srpske omladine. Tako je na sednicama tokom 1942. razmatrana naredba o podeli učenika na „nacionalno pouzdane, podložne uticaju i one koji su simpatizeri komunista ili su komunisti”. To nije išlo jednostavno pošto znatan deo učenika nije dolazio u školu, a čekalo se i na dopunska objašnjenja opština ili sreskog načelstva (na primer, za Radivoja Kuzmanovića je stiglo uverenje „da je bio bolestan”, „da je dobrog vladanja” i da je „bio u Jadarskom četničkom odredu”). Na raspolaganje okružnom i sreskom načelstvu stavljeni su nastavnici „radi suzbijanja propagande protiv komunizma i za čuvanje reda i mira”. Niz predavanja (“Idealan savremeni srednjoškolski omladinac”, 1. oktobara 1942; „Duhovno jedinstvo srpskog naroda”, održao B. Karapandžić, šef prop-odeljenja pri Okružnom načalstvu, 15. oktobra 1943; „27. mart i omladina”, održao Branislav Milošević, student-dobrovoljac; Dimitrije Ljotić je držao predavanje 5. februara 1944), prigodnih programa za tzv. srpska posela (hor, predavanje: „Srpska majka u narodnoj poeziji”, „O Njegošu”, recitali: „Seoska crkva”, Desanka Maksimović, „Na Gazimestanu”, M. Rakić u znak pomena na žrtve pale u borbi protiv komunizma, 22. juna 1943), pozorišne predstave (“Svet”, „Knez Ivo od Semberije”, „Zla žena”), bile su obavezni deo nastave i trebalo je da utiču na nacionalna osećanja učenika. Istovremeno, osuđivane su akcije četnika Dragoljuba Mihailovića (saopštenja od 24. oktobra 1942). Učenicama je bilo zabranjeno „pohađati bioskopske predstave bez prethodnog odobrenja školske vlasti”, a posle 19 sati nisu smele biti na ulici. Moralo se voditi računa o ličnom izgledu (povezana kosa, na primer) i o ponašanju na javnim mestima. Na nekoliko sednica saveta, nastavnici su diskutovali o različitim prestupima učenica (omalovažavanje molitve na času, prepirka sa nastavnicima, oglušavanje o zabrani izlaska posle 19 časova, krađe, prepravke ocena i sl.), a kazne su bile veoma stroge (najčešće: isključenje iz škole sa zabranom upisa u sve škole u trajanju od jedne godine). Odlukom Nastavničkog saveta od 25. decembra 1943. iz škole je trebalo „ukloniti sumnjive učenike” tako što će se tretirati da su napustili školu i uputiti ih u Smederevsku Palanku, u Zavod za prinudno vaspitanje (osnovan 15. jula 1942). Učenici su morali da rade i pismeni zadatak na temu: „Zašto je srpski narod protivnik komunizma”.