prva strana

Četvrtak, 18. April 2024.

Revija KOLUBARA - Januar 2004 > stav

prijava | registracija

revija

stav

prilike

mediji

izbor

kultura

pisma

prošlost

kalendar

dodatak

revija +

arhiva

impresum

pretraga

ovo vreme

Dijagnoza

Živoslav Miloradović

Karikatura: Nikola Otaš (Foto: Nikola Otaš)


Iako se svi, s vremena na vreme, kunu u lepote naše domovine, ispostavi se da samoj Srbiji bavljenje sopstvenim likom ne spada u baš ugodne poslove. Stoga su mnogi spremni da se začude, a neki i veoma zaprepaste onim što prilikom takvog zagledanja izađe na videlo. Sindrom je poznat od ranije. Neoprezni ljudi a i neoprezni narodi uvek su spremniji da sopstvenu boljku prikriju, potisnu, zaborave na nju misleći da će tako i ona zaboraviti na njih, a potom, kada bolest bukne, raširi se, metastazira, po pravilu kukaju nad sopstvenom hudom sudbinom okrivljujući sve i svakoga.

Srpski slučaj je malo komlikovaniji jer je u sve to upletena i stanovita lekarska družina sastavljenja od, kako domaćih, tako i stranih stručnjaka za bolesti izazvane hroničnim nedostatkom demokratije. Oni su, kanda i sami poneti ovdašnjim tradicionalnim i uz to krajnje nemarnim odnosom prema društvenom zdravlju, pošli od činjenice da je zarad uspešnog lečenja dovoljno poturiti pacijentu hrpu šarenih tableta i ostaviti mu slobodu da se služi i časti po sopstvenoj volji. Ispostavilo se da to nije bilo dovoljno jer je pacijentov problem bio mnogo teži. Izbori su pokazali da je u Srbiji najviše onih koji su ubeđeni da ovde ne samo da niko nije bolestan, nego da Srbija puca od zdravlja. Tako smo se nakon tri godine batrganja iz ustajale balkanske kaljuge vratili veoma blizu početne pozicije na kojoj dominantan deo aktivnog biračkog tela svoju izbornu odluku zasniva na lažnoj slici o sebi samima. Specifično srpska varijanta ove klasične prevare sjajno je definisana u jednom isto tako sjajnom domaćem filmu i nazvana „kurčenjem”.

Tako, i kada bismo stavili na stranu sve teškoće tranzicije koja sama po sebi proizvodi armiju nezaposlenih, nesigurnih i frustriranih, ako bismo za trenutak zanemarili slabosti ovdašnje političke elite veoma neotporne prema iskušenjima vlasti-slasti, nameće se zaključak da je poslednji izborni rezultat direktna posledica izbegavanja demokratskih vlasti da ovdašnji narod suoči sa spoznajom o uzrocima i posledicama politike koja je Srbiju koštala najvećih i najtragičnijih poraza u celokupnoj njenoj istoriji. Nakon okotobarskog prevrata od pre tri godine, obračun sa onima koji su zlom zadužili Srbiju pre je bila njihova abolicija i nagrada za ono što su učinili nego štogod drugo. Šta više, nije bilo niti volje i niti hrabrosti da se otvoreno, javno i bez ostatka zločin nazove zločinom, kako bi se na taj način jasno videlo ko su zločinci. Izostao je, kako su nekadašnje komitetlije volele da kažu, „rad sa masama”, izostalo je svakodnevno, uporno i dosledno objašnjavanje i tumačenje kako smo od onoga što smo bili postali ovo što jesmo. Sredstva masovnog obaveštavanja koja su na juriš osvojena korišćena su pre svega za interne obračune između lidera i njihovih grupa, na beskorisno i za demokratsku ideju ponižavajuće piljarsko nakapanje i prebiranje po prljavom vešu. Tako je u nedra tek začete demokratije položeno zmijsko jaje iz koga se izlegla avet jedne avetinjske savanovićevske Srbije. Na ovaj način vladajuća garnitura je ne samo izneverila nadanja onih koji su godinama vapili za makar malo pravde, nego je prokockala veoma krupan ulog koji je sopstvenim životom platio jedan od lidera demokratske obnove. Iz temelja je uzdrmana nada da u Srbiji ikada može biti bolje zbog čega dobar deo glasača i nije izašao na izbore.

Šta je demokratskoj Srbiji nakon tri godine vlasti ostavila vladajuća garnitura? Šta je, u krajnjoj liniji, namenila samoj sebi? Sopstvenim zalaganjem iz pepela je uskrsnut jedan žilav i podmukao protivnik. Protivnik koji ne preza ni od čega i teži ka ničemu. Protivnik bez ikakve vizije ali i bez ikakve odgovornosti. Praznoslovna demagogija i otrovna nacionalstička retorika ponovo će biti ishodištem svakovrsnog primitivizma ionako veoma raširenoj pojavi u ovdašnjem političkom i društvenom životu. Ponovo će, po ko zna koji put, želja za begom iz ove tužne zemlje postati osnovnom preokupacijom svega onoga što uliva nadu i perspektivnost. Srpska radikalna stranka kao kreator srpske budućnosti - pa to ne samo da je apsurdno nego je i uvredljivo, to je sat u kovačkoj radnji, slavuj na kasapskom panju, to je pesma na toalet papiru i molitva u staničnom klozetu. Sloboda i demokratija nespojivi su sa srpskim radikalima.

To se ne dokazuje.

Podrazumeva se.

Toj navali ničega trebalo bi da se suprotstavi družina do sada ljuto zavađenih namiguša. Istina, poslednji izbori su ovu grupu malo pročistili, neke stvari su postavljene na svoje mesto, ali mnoga pitanja su tek otvorena a neka još više iskomplikovana. Sada, kada je politička scena Srbije dodatno zagađena radikalnim izlivima, ispumpavanja nečistoće prihvatiće se, pored starog društva, još i neka veoma gadljiva gospoda, nešto bezubog naroda, a biće i srpskih domaćina. Jako bih voleo da verujem kako će taj njihov naum uspeti, ukoliko nauma uopšte i ima. U krajnjoj liniji, za nadati je se da će nam mandatar nove vlade imati bar ime uobičajeno u ovdašnjem narodu.

Da ne bude samo neki Španac, Belgijanac ili štogod slično.

Ne verujem da bi to baš bilo radikalno bolje.

Ali radikalno sramotnije - u svakom slučaju.