prva strana

Utorak, 19. Mart 2024.

Revija KOLUBARA - Januar 2004 > izbor

prijava | registracija

revija

stav

prilike

mediji

izbor

kultura

pisma

prošlost

kalendar

dodatak

revija +

arhiva

impresum

pretraga

Osvetljavanje Tamnave

Na Ubu postoji zgrada koja ne proizvodi struju, ali obasjava i greje

Slobodan Stojićević (Politika, 7. decembar 2003)

Ni manjeg mesta ni manjeg imena - Ub.

Zatureno u Srbijici, u tamnavskoj ravnici, moglo je, što se šire javnosti tiče, biti sasvim utuljeno da nije ukrštenih reči: varošica u Srbiji, dva slova. Tako vekovima.

Pre će biti da je reka uticala na ljude nego obratno. Starija je i stamenija. Troma, tiha, tamnolika, protiče neprimetno, kao da stoji oivičena smrknutim vrbacima i žbunjem. Tu negde pored nje i vreme je zastalo, da predahne od jurcanja.

Smireni i radini, nekako zamišljeni, Ubljani klancaju kroz istoriju tiho i neprimetno, kao da ih nema. Niti pokazuju želju za isticanjem. Kao drevni mudraci koji su se sklonili u zabit prašume, na pusto ostrvo ili u pećinu, izbegavajući opsene modernog sveta koji u neprestanoj životnoj trci zaboravlja na bit.

Ubljani su porodica u kojoj se svi poznaju. Nema doseljenika, osim izuzetno, ako je nekoga sticaj neobičnih sklonosti naveo da se tu nastani, kao Petra Lalića (58), profesora književnosti, Sremca rodom iz Golubinaca, koji je pohađao glasovitu gimnaziju u Sremskim Karlovcima.

Umesto da ostane u zavičaju, ili da čeka posao u Beogradu ili kakvom drugom velikom gradu, javio se na konkurs za profesora ubske gimnazije. Varoš mu se nije dopala, ali jesu ljudi. Neki ljudi koje je prvog dana susreo.
Ceo Ub, Ub-varošica, sjatio se uglavnom u dve glavne ulice koje nastaju, iz pravca Obrenovca, od autobuske stanice račvajući se da bi se ponovo sastale na izlazu, ka Valjevu, kod crkve koja se uveliko obnavlja novcem onog Caneta na Balkanu, poznatog bogataša rodom iz jednog ubskog sela, za kojeg se pomalo zavijeno, modernim jezikom, može reći da je „kontroverzna ličnost”.

U jednoj od te dve ulice je i Dom kulture, odnosno Javno kulturno-informativno preduzeće Ub, kao naslednik Narodnog univerziteta i potom KIC-a, što će reći - Kulturno-informativnog centra, gde je i direktor i umetnički direktor pomenuti Petar Lalić. Tik uz gimnaziju. (Ne znam zbog čega se daju tako dugi, teško pamtljivi nazivi. U ovom slučaju kao da bi moglo postojati i „tajno” preduzeće, pa da se razlikuju.)
Ja bih pomenutu firmu nazvao KIČ, baš zato što bi - skraćenica bila napisana malim slovima - označavala suprotno, a u pojašnjenju: Kulturno-informativno čudo. Jednoga dana, kada se oslobodimo dosadne ozbiljnosti, možda će se naći neko slično ime.

Preduzeće, gde je prvi među šesnaestoro zaposlenih Petar Lalić, za minulih nešto više od dvadeset godina postiglo je nešto što valja ispričati.

ulica Kralja Petra na Ubu (Foto: Ljuba Rankovic)

Kažem „valja”, jer nije tako zanimljivo kao kada bi se pripovedalo o propasti, hajdučiji, potplaćivanjima, ubistvima, bogatašima, lopovluku, lepim ženama komotnog morala, skarednim aferama i sličnom, što je sadržaj tiražnih glasila.

Možda nije baš tako zanimljivo, ali je uzbudljivo.

Zamislite, molim vas, taj Ub na početku ovog sastava skiciran kao vukojebina, prostor kroz koji se samo prolazi i odlazi, neznačajan, osim u ukrštenim rečima, znan kao rodno mesto braće Bajić (rodonačelnika novokomponovanih narodnih pesama) i fudbalera Dragana Džajića, a da se do pre dvadesetak godina krilo (potiskivalo) da su ovde, u ove „dve ulice”, u ovoj varošici, stasali mudraci i umetnici evropskog značaja.
Jerbo su oni nepodobni za života, pa i, zavisno od političkih okolnosti, podugo i po smrti.

Danas u parku u centru Uba stoje spomenici izginulima u prvom i drugom ratu, pa biste narodnih heroja iz Drugog svetskog rata, ali od pre nešto više od deset godina i Raše Plaovića, Brane Petronijevića i Bože Kneževića, zahvaljujući umnogome i Petru Laliću.

Branislav Petronijević (1875-1954), filozof, rodom sa Uba, studirao u Beču i Lajpcigu, profesorovao u Beogradu na Visokoj školi i Univerzitetu, član SANU, Božidar Knežević (1862-1905), takođe filozof, predavač na Visokoj školi. Potonji je bez oca ostao kad mu je bilo godinu dana. Paulina Lebl-Albala piše da mu je otac bio mek i blag čovek, ali mu se, nagnana teškim prilikama, majka preudala za prostog i surovog čoveka. Pošto je sa njim dobila petoro dece, možda je objašnjivo što nije bila nežna prema sinu iz prvog braka i što ga nije štitila. Često je posle škole dečko morao da čuva ledeni očuhov dućan, dok ovaj u kafani pije. Tako se dešavalo da se smrzavao i da su ga nosili kući i otkravljivali. Gimnaziju i Veliku školu je svršio u Beogradu, izdržavajući se kao sluga i podučavajući. U kući gde je posluživao dobijao je samo supu, pa u školi nije smeo da radi gimnastiku da ne izgubi i ono malo snage. I pored svega uspeva da bude odličan student i da samouko nauči engleski. Napisao je značajna filozofska dela, a za života ga je samo Skerlić uvažavao, pa se od njega i primereno oprostio tekstom u „Srpskom književnom glasniku”.

Činjenica koju ću tek izreći u normalnim zemljama ne bi se ni pomenula, ali ovde valja naglasiti da je Petar Lalić Hrvat.

Znam da to Ubljani znaju i da ta činjenica ne znači ni više ni manje nego da je Srbin ili Čerkez, ili...
Petar Lalić je Pera, Ubljanin.

Ceo život je posvetio Ubu, na obostrano zadovoljstvo. Sopstveno i ubsko.

Živeti od kulture i za kulturu, uglavnom, za većinu, zvuči kao promašeno opredeljenje, bilo gde, ovde.
Petar Lalić je životom dokazao da to nije tačno. Dokazao je zapravo da, ako se nekog posla dosledno i čistog srca poduhvati znalac i privrženik, ispuni i svoj život i živote mnogih na koje blagorodno utiče, pa i podiže iz klonuća. Čak i ovde, i danas, čak i kada je prevagnulo da je mera uspeha dobit u novcu, imovini.

Zamorno može biti i ovlašno nabrajanje šta sve radi Petar, odnosno Dom kulture. Ali, evo, ipak, malo.
Izdaju novine. Prošle godine izašao im je petstoti broj u kojem su, između ostalih, specijalno za „Tamnavske novine” pisali: Zoran Ćirić (upravo dobio NIN-ovu nagradu), Matija Bećković, Kapor, Predrag Marković, Marko Nedić, Goran Petrović, Vržina, Gojko Božović, Radivoje Mikić, Miloš Jevtić, Zdravko Ranković, Mihailo Pantić, Milosav Tešić, Danilo Nikolić, Radivoje Bojičić, Vitomir Vuletić, Slavko Stamenić, Toma Slavković... Redovni kolumnisti su im Radovan Beli Marković i Dragan Todorović.

Imaju Amatersko pozorište „Abrašević/Plaović”, Baletski studio, folklorni ansambl, gradski orkestar, likovnu galeriju, tribinu na kojoj gostuju najzanimljiviji ljudi iz oblasti politike, umetnosti, kulture, javnog života, a vodi je Petar Lalić. Slikovitosti radi, ove godine gosti su bili: Mladen Markov, Muci Draškić, Vanja Bulić, Branko Dragaš, Miljenko Smiljanić, Olivera Katarina, Mićunović...

Sve je vrhunsko. Ako su izložbe, onda su one iz Narodnog muzeja Beograda. Ako su gostovanja pozorišta, onda su to sva beogradska i poneko iz drugih pozorišnih centara.

Raša Plaović, glumac, odavde je, kao i dramski pisac Aleksandar Popović. Pet godina traje zaredom „Memorijal Raša Plaović”, pa leti „Ubske večeri” koje se završavaju „Čitanjem vode” na jezeru u Paljuvima, gde učestvuju najznamenitija imena naše kulture. Baletski studio je onomad na Svetskom prvenstvu u Rizi kod Drezdena dobio prve dve nagrade, pa stvarno i ovom koji ovo piše dosadi da samo nabraja postignuća, kojih je znatno više od rečenog.

Kad dođete na Ub, gde nema ni termoelektrane, ni železare, ni kombinata, ni turizma, ni neke hale, ispada da je Dom kulture neka velika firma, tim pre što umnogome opstaje zarađujući. I svi primaju plate, redovno.

Stigavši na Ub, na autobuskoj stanici pitam seljaka: „Gde je Dom kulture?”

Pogleda me sumnjičavo.

„Je l’ Peru tražiš?”