prva strana

Utorak, 19. Mart 2024.

Revija KOLUBARA - Januar 2004 > kultura

prijava | registracija

revija

stav

prilike

mediji

izbor

kultura

pisma

prošlost

kalendar

dodatak

revija +

arhiva

impresum

pretraga

arheologija

Jerinin grad u Brangoviću

Naselje staro 1.600 godina

Radivoje Arsić

Siguran sam da nema Valjevca, koji se bar jednom u životu nije prošetao kroz kanjon Gradca do Šarenog platna, gde se već vekovima nalaze razvaline nekog starog grada koga meštani okolnih sela nazivaju Jerinin grad, ili Prokleta Jerina. Jedino utvrđenje na koje posetilac silazi, a ne penje se. Isto tako je malo onih koji su pri prvom susretu ostali ravnodušni na sklop nedirnute divlje prirode, i ljudske potrebe da ostavi iza sebe materijalni trag u vremenu i prostoru. U naučnoj literaturi ovi ostaci ruševina starog grada su zabeleženi još pre oko 130 godina, i od tada ne prestaju da fasciniraju zaljubljenike u tajne prošlosti.

Arheolozi u Brangoviću (Foto: zavod za zaštitu)

Otkuda naziv Jerinin grad, ili Prokleta Jerina?

Nema kraja Srbije gde ne postoje ruševine starog utvrđenja koje narod naziva ovim imenom. Tako da se sigurno može reći da je ovo najčešći naziv za mesta sa ostacima starih zidina.

Utvrđenje u Brangoviću, kao i mnoga druga sa ovim nazivom, podignuto je barem 1000 godina pre vremena Despota Đurđa i njegove omražene žene grčkog porekla.

Da li je srpskom narodu u sećanju ostao težak kuluk na zidanju Smedereva za koji dobrodušni narod nije mogao da optuži svog vladara, već zlu ženu stranog porekla. Kao, on je bio dobar, a ona aspida, pa ga naterala da kinji narod. Tako da je kasnije ispalo da je pola zidina po zabitima Srbije izgradila ova zla žena mučeći jadni narod, terajući ga da iznosi kamen i malter na vrhove planina, a ponekada i vruć hleb iz ruke u ruku sa velike udaljenosti. Onda bar znamo da je Jerina umrla od bakterija sa takvog hleba.

Kao što rekoh, većina ovih gradova je starija dobrih 1000 godina od Proklete Jerine, tako da ova legenda više govori o nama kao narodu, a mnogo manje o stvarnim istorijskim događajima. Znameniti srpski etnolog Veselin Čajkanović, još pre oko 80 godina, ponudio je zanimljivije i bolje rešenje o poreklu ovog naziva.

On je smatrao, u prvoj varijanti, da Jerinin grad u stvari znači Jelinski (helenski-grčki), što, gledano iz ugla arheologije, ima smisla. Kako su pokazala iskopavanja, utvrđenje u Brangoviću je podignuto tokom 4. veka, kada se ovaj prostor nalazio u sastavu Rimske imperije. Krajem tog stoleća Imperija je trajno bila podeljena na istočni i zapadni deo, a ovaj njen deo je pripao Istočnom carstvu. Grad je prvo veliko razaranje verovatno doživeo tokom napada Huna i njihovih saveznika. Pred kraj 5. veka vlast istočnog cara vraća se na ovaj prostor. Iako se i dalje naziva rimskim, većinu stanovništva čine Grci, a grčki jezik i kultura polako postaju dominantni. Kada Sloveni i Srbi stignu u ove krajeve, zatiču potpuno helenizovanu Istočnu imperiju. Tako da je savim logično da su gradove koje su tada napadali nazivali Jelinskim (Grčkim) odnosno Jerininim gradovima.
Prema drugom tumačenju, naziv prokleta Jerina potiče od imena najstarije vile, a proklet dolazi od značenja proklet - osuđen da večno luta po razvalinama grada. Što znači da je naš narod verovao da su ovakva mesta nastanjena demonima i utvarama osuđenim na večno lutanje po ruševinama.

Zidovi stare crkve u Brangoviću (Foto: zavod za zaštitu)

Zavod za zaštitu spomenika kulture Valjevo, u saradnji sa mr Dušanom Mrkobradom sa Filozofskog fakulteta u Beogradu, preduzeo je arheološka istraživanja utvrćenja Jerinin grad. U istraživanjima su učestvovali i studenti arheologije Milan Veselinović iz Valjeva, Boris Radić iz Banja Luke i Marija Marić iz Aleksandrovca i grupa vrednih meštana Brangovića. Osnovni razlog zašto su pokrenuta ova istraživanja jeste potreba da se zaštite ostaci kule koji se nalaze na najvišem mestu utvrđenja. Ova kula je, kao najvidljiviji ostatak, već niz godina bivala izložena nasrtajima tragača za blagom. I pored toga što je mala verovatnoća da je u ovakvim vojnim objektima bilo nekih dragocenosti, kula je u poslednje vreme u potpunosti uništena, a nivo sačuvanih zidova neovlašćenim i nestručnim iskopavanjima smanjen za više od jednog metra.

Tokom istraživanja izvršena su geodetska snimanja, koja omogućavaju da imamo preciznu sliku izgleda utvrđenja koje se prostire na padini prema reci na površini od oko četiri hektara. Prilikom snimanja u donjem gradu otkriveni su tragovi građevine, za koju je bilo jasno da ne predstavlja fortifikacioni objekat. Kako su odmicala arheolška iskopavanja postajalo je sve jasnije da se pred nama nalaze ostaci jako dobre sačuvane crkve.

Otkrivena crkva je jednobrodna građevina dimenzija 13.0h9.0 m kod koje su kameni zidovi sačuvani di visine od 2.0 m. U oltarskoj apsidi crkve okriveno je kameno sedište za episkopa i sveštenike, što ukazuje da je u ovoj crkvi povremeno ili stalno služio episkop. U unutrašnjosti crkve je otkriven malterni pod, kod koga je oltarski prostor u odnosu na brod crkve bio izdignut za oko 20 cm. Pored toga u apsidi su ostali vidljivi otisci časne trpeze postavljene na četiri stubića. Unutrašnji zidovi crkve su u potpunosti bili omalterisani izuzetno kvalitetnim malterom koji se uglavnom sačuvao do naših dana.

Kameno sedište u apsidi crkve (Foto: zavod za zaštitu)

Sudeći prema rezultatima ovogodišnjih iskopavanja, može se skoro sigurno reći da je crkva podignuta prilikom obnove utvrđenja, krajem 5. ili početkom 6. veka, a i da je srušena prilikom avarske i slovenske opsade krajem 6. i početkom 7. veka, kada su nastradali i drugi objekti. Zanimljivo je da je crkva podignuta samo dva metra od kamene litice u samom jugozapadnom uglu utvrđenja, što nije sasvim uobičajna pozicija za crkvu u poznoantičkim utvrđenjima. Ova činjenica nas upućuje na to da je unutar bedema Jerininog grada, u to vreme, postojalo dobro razvijeno naselje sa velikim brojem građevina, te je nova crkva morala biti sagrađena na periferiji. Dosadašnja istraživanja pokazuju da se unutar ovakvih utvrđenja obično nalazi veći broj crkava, posebno ako se radi o mestu koje predstavlja episkopsko sedište. Sve skupa ovo znači da se na prostoru sela Brangovića, iznad Gradca, nalazilo prvo urbano naselje na teritoriji današnjeg Valjeva. U kasnijim vremenima ovaj centar je pomeren nekoliko kilometara nizvodno, na ušće Gradca u Kolubaru, gde je nastalo jezgro savremenog Valjeva.

U slojevima rušenja ovog naseljenog mesta i utvrđenja ostali su zapisani tragovi grčevite borbe, koju su Sloveni vodili, u osvajanju životnog prostora, sa Romejima. U objektima se nalaze slojevi paljevine, debeli ponekad i pola metra, ostaci oružja polomljenog i izgubljenog tokom borbe. Ali je još jasniji trag malog broja otkrivenih metalnih nalaza, pre svega gvožđa upotrbljavanog za gradnju drvenih konstrukcija. Izgleda da je potreba za metalima u to vreme bila toliko velika, da su Sloveni nakon osvajanja prevrtali pepeo po zgarištima u potrazi za ovim metalom od koga im je zavisio život. Do arheologa je dospeo mali broj ovih predmeta koji su im tom prilikom promakli.

Ovogodišnja istraživanja su praktično samo otvorila niz pitanja kojima je veo misterije sa Proklete Jerine samo unekoliko otklonjen. Do pravih rezultata moguće je doći tek sistematskim radovima većeg obima. Nadam se da je otkriće najstarije crkve u Šabačko-valjevskoj eparhiji i postojanje urbanog mesta, starog oko 1600 godina, dovoljan razlog za ovakav poduhvat.