prva strana

Petak, 29. Mart 2024.

Revija KOLUBARA - Februar 2004 > dodatak

prijava | registracija

revija

stav

prilike

ljudi

mediji

izbor

kultura

pisma

prošlost

kalendar

dodatak

revija +

arhiva

impresum

pretraga

Krivi što ne lažemo

,,Borske novine” – Sva naša suđenja – od Slobodana Miloševića do Dušana Mihajlovića

Miroslav Radulović, glavni i odgovorni urednik

Da je novinarima „Borskih novina” u trenutku osnivanja, u septembru 1994. godine, neko rekao da će njihova borba za istinu biti ovoliko trnovita, malo ko od njih bi u to poverovao. Odustajanja od časne namere ne bi bilo, ali bi, verovatno, bar u početku, pisanje o političkim zbivanjima u tada još uvek razvijenoj borskoj opštini, bilo „malo opreznije”.

Bor (Foto: Ljuba Rankovic)

Cilj osnivanja je i bio „pisanje o političkim događajima koji ne dospevaju u javnost”. Jer, postojeći mediji u gradu bakra: Televizija, radio, opštinske „Borske novosti” i fabrički list „Koletkiv” bili su u dubokom zagrljaju socijalista i javnosti je saopštavano samo ono što je njima odgovaralo.

Zato je i pojava slobodoumnih novina poremetila „mrtvo more” , pa je već posle drugog broja iz Rudarsko-topioničarskog basena Bor (gde je direktor bio ortodoksni Slobin vazal i poslanik u republičkom parlamentu Ninoslav Cvetanović), najavljena tužba. „Borske novine” su, naime, pisale da su ljudi iz Basena Bor slagali guvernera Narodne banke Jugoslavije Dragoslava Avramovića, kada su mu prilikom posete Boru, rekli da zaposleni u kombinatu imaju platu od 700 maraka. Istina je bila da su plate jedva dostizale 300 maraka i kada im je advokat skrenuo pažnju da ovakva tužba ne bi urodila plodom, tužioci su odustali.

Ipak, nije prošlo mnogo vremena, a „Borske novine” su dospele na sud i to onaj Okružni, u Zaječaru. Bilo je to 13. jula 1995, kada smo objavili pozajmljenu fotoreportažu iz nikšićkog lista „Onogošt standard”. Prikazani su neki srpski i hrvatski političari, s tim što su Slobodan Milošević i Franjo Tuđman bili goli. Javni tužilac iz Bora tužio nas je, naravno, samo zbog golog Miloševića.

Naš glavni urednik osuđen je na šest meseci strogog zatvora, koja je posle žalbe advokata Rajka Danilovića pretvorena u uslovnu, na dve godine.

U leto 1998. godine opet nas je tužio javni tužilac u Boru zbog „klevete nekih čelnika u opštinskoj vlasti”. Naime, „Borske novine” su pisale da je predsednik opštine dodelio stan ćerki i zetu, preko reda. Pošto je tužilac znao da predsednik borske opštine ne uživa nikakav ugled u gradu, pa čak ni kod sudija, on odlučuje da ceo predmet pošalje u Zaječar, sa obrazloženjem: „suđenje u Zaječaru će biti nepristrasno”. Niko, nas, naravno, nije pitao da li želimo suđenje van Bora. To suđenje se odužilo, jer naš advokat Mile Petković ima jake argumente. Trajalo je dve godine i pred komunističkim sudijom, Dragoslavom Arnautovićem, koji je danas, nažalost, sudija u Okružnom sudu, našli smo se 22 puta. Odlazili smo u Zaječar i kroz avionske bombe NATO pakta. Nismo smeli da odustanemo, jer bi kazna bila veća. Ovako, naša direktorica je osuđena „samo” na tri meseca strogog zatvora. U leto 2000. godine već je stiglo nekoliko poziva za odlazak u zatvor, ali smo opet imali sreću. Došao je 5. oktobar i sa njim pomilovanje iz kabineta gospodina Koštunice.

NOVA VLAST PO STAROM PRINCIPU – Ne verujemo da se u Boru tom 5. oktobru neko radovao više od novinara „Borskih novina”. Onda smo, brzo posle pobede i dolaska nove vlasti, zastali zbunjeni. Već 25. oktobra 2000. kao grom iz vedra neba stigla je tužba protiv nas i to iz kancelarije ovdašnje Nove demokratije. Četvorica odbornika u Skupštini opštine tužili su nas zbog napisa „Nova kadrovska rešenja” u kome, između ostalog, ukazujemo i na pojavu nepotizma i to u većem obimu nego u prethodnom režimu. Rekli smo da u tome prednjače odbornici Nove demokratije, što je bilo apsolutno tačno i što je kasnije uzelo maha i potvrđeno na brojnim primerima. Uostalom, građani su nedavno na izborima kaznili ovakvo ponašanje i Liberali, naslednici Nove demokratije, dobili su u borskoj opštini 0,28 posto glasova.

Suđenje je trajalo godinu dana, uz dvadesetak pojavljivanja pred sudom. Konačno, sud je odlučio da krivice nema, jer je u tekstu napisana istina, ali troškove smo morali da platimo solidarno.

ODBOR ZA ZAŠTITU LJUDSKIH PRAVA – Druga tužba u „slobodnoj zemlji” stigla je 9. novembra 2000. Nećete verovati, ali naša saradnica, doktorka Dragica Radošević, tužena je zbog toga što je u tekstu „Ko smenjuje direktore u Boru” napisala u jednoj uzgrednoj rečenici, precizno: „Odbor za zaštitu ljudskih prava”. Tužilac, predsednik ovog odbora Dragan Strilić, u tužbi navodi da su oni registrovani kod Saveznog ministarstva pravde kao Odbor za ljudska prava. Dakle, nema onog - „zaštita”. Saradnica je još napisala „da taj Odbor dobija pare iz inostranstva”. Predsednik Strilić je, valjda, želeo da kaže da Odbor za ljudska prava dobija pare iz budžeta Srbije.

Treba reći da je u borskom Odboru za ljudska prava u početku radilo mnogo ljudi koji su napustili svoje stranke, a glavnu reč je vodila familija Janeš. Potpredsednik Odbora je Dragoljub Janeš, nekadašnji savezni poslanik (SPO). U onoj magli, pred kraj prethodnog režima, u Boru je osnovan Odbor za ženska ljudska prava „Juca” na inicijativu Janeševe supruge Ljiljane, a istovremeno je osnovan i Odbor za dečja ljudska prava „Boom” , čiji je predsednik bio Ivan Janeš, sin Ljiljane i Dragoljuba Janeša. U Odbor za ljudska prava u Boru uključeni su i Nenad Janeš, brat i još neki članovi familije Janeš. Ovo nije prilika da opširnije pišemo o „aktivnostima” Odbora za ljudska prava u Boru. Samo još ističemo da su predsednik Strilić, potpredsednik Janeš i još neki, učestvovali u fizičkom obračunu sa građanima Bora. Zato su im kancelarije preseljene i sada se nalaze u stambenoj zgradi, odakle stižu zahtevi za novo iseljenje. Drugim rečima, Odbor za ljudska prava u Boru nije omiljen među građanima i samo je ukaljao ovu časnu ideju.

Na suđenja smo išli petnaestak puta. Posle sučeljavanja, veštačenja i ponekog lažnog svedočenja, sud je doneo presudu da obe strane plate svoj deo troškova.

TREĆA SREĆA – Taman kada smo se spremali za odlazak na doček Nove 2001. godine, 31. decembra, stigla je i treća tužba. Tužio nas je upravo Ivan Janeš, sin Dragoljuba Janeša, potpredsednika Odbora za ljudska prava. Mlađani Ivan je opet tužio saradnicu Dragicu Radošević što je u jednom tekstu napisala: „Članovi BOOM-a su poslali podmladak da fizički napadnu predsednika Demokratske stranke u Boru...”

Već 9. januara 2001. godine počelo je suđenje, a bilo je dana kada je situacija bila tragikomična. Odlazili smo u sud u devet sati pre podne, a izlazili u dva popodne, promenivši tri kancelarije. Menjali su se samo sudije, tužioci i njihovi svedoci, a mi smo ostajali u nepromenjenom sastavu.

Naravno, dokazano je da su članovi „BOOM-a” stvarno fizički maltretirali predsednika borske Demokratske stranke. Mogli smo da ih dalje tužimo za izgubljeno vreme, ali nismo. Bilo nam je dosta lomatanja po sudovima.

ZABRANA ULASKA U OPŠTINU – U junu 2003. godine Izvršni odbor Skupštine opštine Bor je doneo odluku da našem glavnom uredniku zabrani ulazak u opštinu. Inicijator ovog jedinstvenog postupka, nezabeleženog u istoriji borske opštine, je Ljubiša Marinković, liberal, član opštinske vlade. Marinkoviću se nije sviđao tekst u kome naš glavni urednik izveštava sa jedne sednice Izvršnog odbora. Liberal je, naime, zahtevao da minibusevi gradskog saobraćaja, naprave liniju pored njegove zgrade i da se ozvaniči autobuska stanica Opštinsko stepenište, kako opštinari ne bi morali da idu pešice do 120 metara udaljene stanice na glavnom putu. Ovaj predlog su „Borske novine” objavile i zbog toga je urednik Radulović kažnjen nezabeleženom kaznom zabrane ulaska u zgradu opštine. Osim što je proglašen za personu non grata izrečene su javne pretnje da će nas borska opština tužiti i „da će najzad i sudije shvatiti kakva opasnost gradu Boru preti iz „Borskih novina”. Iz nekih razloga tužba nije podignuta.

Zabrana pisanja o zbivanjima na sednicama Izvršnog odbora SO Bor i dalje traje, ali moglo bi da se desi da uskoro, sama po sebi, padne u vodu.