prva strana

Četvrtak, 25. April 2024.

Revija KOLUBARA - Februar 2004 > kultura

prijava | registracija

revija

stav

prilike

ljudi

mediji

izbor

kultura

pisma

prošlost

kalendar

dodatak

revija +

arhiva

impresum

pretraga

priča

Učitelj Ocika

Tomislav Arsenović

Bili smo stalno u začaranom osećanju da imamo premilog, blagog oca, kakvog do tada nismo poznavali.
Blagodet učitelja Ocike oblivala je naše dečje strahove takvom silinom, da smo se svi više sklanjali pod tu moć, pod nebesku zaštitu njegove ljubavi. To ime i taj lik udarali su u našu dušu snagom slatke magle prošlosti i slikom anđela našeg detinjstva.

Nije nam tražio naučene lekcije. Nije nam zadavao nabubane, teške, nevoljene pesmice. Nije nam donosio terete učenja. Razvijao je u nama blagodet slobode. Magiju igre. Lepotu zabave. Omamljujuću snagu mašte. Ostavljao nas je da uživamo u igri zvanoj školski čas i da čitamo najlepša štiva iz školske čitanke. I da upijamo, kao najavu sledećih, tajanstvenih događaja, setne zvuke njegove violine.

Njegov žuti kažiprst, i žuti do njega srednji prst, skoro čađavi od duvanskog dima, nisu nam bili tuđi. Dok je svakom odobravao u našim sveskama nevešto nacrtani lik Dušana Silnog, mi smo više gledali u te dugačke, tanke, drage duvanske nokte, neko u lik Cara Dušana. Ozbiljna glava Dušanova, bradata, i kruna njegova, što je ličila na nepoznato obličje, nisu nam donosili poznato osećanje.

Kad smo dospeli do istine o caru Dušanu, u kasnija vremena, saznali smo da je on sagradio najveću državu, da je udružio mnoge nacije i da je uveo zakone (zakon, za konačno) u životu primitivnih naroda. Stvorio je pravoslavnu carevinu Srba i Grka. I Dušanov zakonik. Smesu surovih vizantijskih sistema telesnih i smrtnih kazni. Najdublji način da se ljudi zaplaše, kako bi većina bila zaštićena. Našeg Dušana Silnog otrovali su naši ljudi na jugu Makedonije. Nikad se nije saznalo ko je ubio najvećeg vladara tadašnjeg sveta, niti se zna gde počiva njegovo zemno telo.

Za svetosavsku svečanost podeljene su uloge. Meni je učitelj Ocika odredio recitaciju o malom čapkunu Trajku. Kako se dečak preobukao u malog dedu i došunjao se u svoje dvorište. Svi su se čudili kako je siromašan taj dedica i kako im je svima znao imena. Kad ga je napala kuja Šara, majka je otkrila da je to njen sin Trajko. I čapkun je izvukao deblji kraj.

U sali je vladao tajanstveni, nejasni žagor. Petrolejke su bacale prigušenu svetlost. Ispod mojih nogu, u tamnoj sali, nazirali su se gologlavi likovi starijih ljudi. Blokirala me silina polutame i ljudske glave, nepoznate i poređane u jednake redove. U jednom trenutku prekinula se nit naučene pesmice. Neko je doviknuo zlobnu reč. Tišina je zauzela ljude i prostore.

Odjednom, iskrsnuo je nastavak. Recitacija je završena. Ali, za moju generaciju u osnovnoj školi, postao sam Čapura. Umesto Trajka čapkuna, što na turskom znači nestaško i vragolan, ostala je moćna i trajna snaga nadimka - Toma Čapura.

I sad svetiteljski lik učitelja Ocike javlja se na našem vidiku. Zvuci njegove violine dižu se u nebo i vraćaju nas u setno doba siromašnih seoskih đačića. Okorela tvrđava naših života popušta pod snagom tih udara. Oj Moravno, moje selo ravno, zveče naši glasići. Vodoplavno se šire. I zvone dragi, nama tada daleko redovi naše đačke čitanke:

Zrno po zrno - pogača
Kaplja po kaplja - Morača
Rečca na rečcu - zavada
Ukor na ukor - sramota
Dan po dan - nesta života.


I duša učitelja Ocike lebdi iznad naših života.