prva strana

Petak, 29. Mart 2024.

Revija KOLUBARA - Februar 2004 > pisma

prijava | registracija

revija

stav

prilike

ljudi

mediji

izbor

kultura

pisma

prošlost

kalendar

dodatak

revija +

arhiva

impresum

pretraga

O Antoniju Jerkovu, još jednom

Vanja Stanišić

Imao sam sreću da upoznam gospodina Antonija Jerkova za vreme moga studijskog boravka u Rimu 1996. godine, a onda sam u prošlom broju „Kolubare” saznao da se on potpisivao i Anto i Antun pod uticajem različitih civilizacijskih krugova, koji vladaju na ovim prostorima. S tim u vezi mogu reći da sam dobrim delom upravo zahvaljujući tome čoveku i sam postao svestan kako treba praviti razliku između našeg južnoslovenskog etničkog jedinstva i ovih ideoloških i civilizacijskih krugova u kojima su često utamničene naše duše.

Čitav moj tadašnji boravak u Rimu bio je obeležen rušenjem stereotipa te vrste. Gospodin Jerkov nije bio usamljena pojava u toj sredini. Reč je o samoj rimskoj sredini, koja je u vremenu možda najvećih moralnih iskušenja od Drugog svetskog rata na ovamo imala i ljude kojima je etika bila važnija od strategije. Ja, koji sam silom prilika video uživo ratište istočne Slavonije i porušene crkve na obe strane, obreo sam se posle toga u Rimu, pravom simbolu naše balkanske sudbine, gradu crkava i ruševina. Tamo sam doista mogao da nađem primere koji bi pothranjivali stereotipne predstave o Rimu ponete odavde, poput novinskog diktiranog optuživanja Srba za sva zla na ovim prostorima i dežurnih antiruskih tema, ili pak velike i puste ruske unijatske crkve u centru grada i minijaturne ruske pravoslavne crkve smeštene u jednom stanu, u kojoj su se tiskali Etiopljani, Rusi i Srbi. Međutim, veličinu ove sredine činili su suprotni primeri, o kojima se kod nas malo zna, kakva je, na primer, bila ekumenska delatnost monsinjora Vićenca Palje, čija je crkva na Trastevereu bila sva u znaku građenja ekumenskih mostova upravo prema istočnim hrišćanima. Svojevrsnim „kulturnim ekumenizmom” mogu da nazovem ponašanje Marija Kapalda, jednog od vodećih italijanskih paleoslavista i zeta Antonija Jerkova, koji mi je omogućio pristup rimskim bibliotekama zatvorenog tipa, u koje se ne može ući bez preporuke, dok mi je sa obilaska veličanstvenih Katakombi ostala u sećanju i rečenica njegove žene Janje da su to „naši hrišćanski koreni”.

Ono, pak, čemu se u Rimu uopšte nisam nadao bio je susret s vatrenim braniocima Jugoslavije, koji, pritom, nisu bili Srbi nego Italijani i Hrvati. U prvom redu to je bila grupa italijanskih komunista, među kojima je bilo i Hrvata, koji su organizovali i slali humanitarnu pomoć, a na skupovima i demonstracijama branili istinu i Srbe i hteli da veruju kako su oni koji su tada vodili Jugoslaviju bili isti takvi iskreni komunisti i patriote.

Ali najjači utisak proizveo je na mene susret s Antonijem Jerkovim, tadašnjim urednikom rimskog časopisa Balcanica, koji je do svog jugoslovenskog patriotizma došao radeći u Vatikanu. Kad sam bio pozvan da mi za jednim ručkom preda nekoliko brojeva svoga časopisa koje je slao u Beograd, nisam ni slutio kakvu ću neobičnu i kontroverznu životnu priču da čujem. Gotovo da nismo ni jeli. Ručak je po svemu sudeći bio samo povod za ispovest, a gospodin Jerkov je, onako ispijen i mršav, očigledno tek reda radi bio sebi poručio samo nekakvu salatu. Ali sam zato čuo u jednom dahu ispričanu životnu odiseju od školovanja u Valjevu, preko uređivanja ustaškog omladinskog lista u Pavelićevom Zagrebu, do bekstva u Rim i kasnijeg uspostavljanja veza s komunističkom Jugoslavijom, gde se on pojavio kao predstavnik Vatikana. Od takvog životnog puta sam mogao da očekujem sve osim da pred sobom vidim vatrenog jugoslovenskog patriotu, čiji je časopis bio glas savesti koji je odsustvovao u zapadnoj publicistici. U njemu je on jugoslovensku dramu nazvao „bratoubilačkim ratom” i žestoko osudio razbijanje jugoslovenske države, razobličujući prave krivce i dvoličnost zapadnih faktora, između ostalih i Vatikana.

Kako je došlo do takvog obrta baš u toj sredini, i zašto je ove svoje detalje iz života gospodin Antonio Jerkov ispričao baš meni, kojeg nije ni poznavao, za mene je zagonetka. Po mom shvatanju, ja sam tu imao više ulogu svedoka ili posrednika u njegovom obraćanju svima onima kojima je ta priča bila namenjena. Kako god bilo, ja sam mu zahvalan na toj ispovesti, jer je ona za mene bila vrlo poučna: ona pokazuje da se u Rimu gospodin Jerkov setio valjevskog hleba i soli i potvrđuje da za pogled sa strane naše južnoslovenske kulturne razlike mogu da se pokažu i kao predrasude u poređenju s našim etničkim zajedništvom.