prva strana

Četvrtak, 28. Mart 2024.

Revija KOLUBARA - Februar 2004 > pisma

prijava | registracija

revija

stav

prilike

ljudi

mediji

izbor

kultura

pisma

prošlost

kalendar

dodatak

revija +

arhiva

impresum

pretraga

Uvek izdašna Pantića stublina

Prilog serijalu o vodama Valjevskog kraja

Veselin Pantić

Kad sa beogradskog druma skrenete u Pantića put u Goriću i posle 200 metara hoda, pod Pantića stranom, opet skrenete ulevo kolskim putem prema Zarića kućama, posle 50-ak metara spustićete se u malu uvalu, sličnu amfiteatru, u čijem dnu je izdašan izvor vode za piće - Pantića stublina. On je jedn od mnogobrojnih izvora koji se od Valjeva do Popučaka pojavljuju u proseku na svakih 300 - 500 metara rastojanja, na liniji sastava Kolubarske kotline i njene severne kose.

Negde do polovine šeste decenije prošlog veka ovde se zaista nalazila hrastova stublina. A preko puta nje korito u udubljenoj hrastovoj kladi. U njemu su žene ispirale „košulje” uz pomoć drvenih prakljača koje se i nisu morale videti ali je se njihovo ritmičko lupanje daleko čulo.

Kako je u rečeno vreme hrastova stublina već bila dotrajala i okrzana, Pantići je zamene betonskom „stublinom”, a drveno korito još većim betonskim.

Na toj stublini se, o povratku sa paše, napajala leti seoska stoka. Dešavalo se da čobani iz 4 - 5 gorićanskih kuća (Stojanovića, Pejića, Josipovića, Pantića, Zarića...) pred veče u isto vreme doteraju svoju stoku na pojenje pa je valjalo sprečavati da se goveda ne „pobodu”. Ipak, bilo je čestih duela, kada bi nečija Kaduna nadjačala komšijinu Milavku, nečiji Cvetko naterao u beg komšijinog Murgu... (Da ne pričamo šta se dešavalo s jeseni kada se ovce pomešaju.)

Leti za vrućina sa Pantića stubline u buradima se odvozila voda prilikom vršaja za potrebe parnog kazana, prilikom „vađenja cigle” radi pravljenja blata, za pravljenje betona i maltera pri poslovima gradnje. Višak vode iz Pantića stubline otiče u Zarića Budžak i dalje niz Pejića „Ledinu” u Gorićanski sokak dok se ne ulije u Perajicu.

U sušnim godinama sa Pantića stubline i Jaseničani su u buradima odvozili vodu gore, u Jasenicu jer su njihovi bunari presušivali.

Na severozapadnoj strani od ove stubline nalazi se zajednička grobnica sa spomenikom šestorici Gorićana koje je početkom oktobra 1941. godine, tu u blizini, streljala nemačka kaznena ekspedicija. (Ova okolnost obavezuje da se ovaj izdašni izvor uredi, zaštiti i, možda, na istoj seoskoj utrini izgradi skroman, a prigodan, Spomen dom radi okupljanja žitelja ovog dela Gorića.)

Onog nedavnog jutra, na Tucindan (5. januara ove 2004. prestupne godine) desilo se da je valjevski vodovod kod „Jadra” pukao pa su, usled toga, i žitelji sa Pantića puta u Goriću ostali bez vode. Tog jutra je u selu trebalo mnogo vode za pripremu božićnih pečenica. Odjednom je Pantića stublina postala zborno mesto Gorićana, nastanjenih uz Pantića put. Suv sneg je tog dana prekrio polja i seoski put. Sunce je izdašno rasipalo svetlost po snežnoj belini. Mraz nije popuštao. Prvi sam se pojavio na Pantića stublini tog jutra, gurajući kolica sa kanisterima i kantama za vodu. Ubrzo je naišao i komšija Radosav, vukući za sobom sanke, takođe natovarene sudovima za vodu. Za njim eto ti komšije Neše, sa biciklom pored sebe, okićenim kanisterima. Nešto kasnije autom su stigli komšije Srba i Boža sa dva plastična bureta u gepeku. Svi smo brzo, bez čekanja napunili sudove a da se Pantića stublina pritom nije praznila ni bitno osezala, njena je „žica” veoma jaka.

„Nikada nam nije bila pečenica tako lepa kao ove godine” - hvale se Gorićani sa Pantića puta.

- To je zbog vode sa stubline - „stručno” im objašnjavam značaj izvorske vode u pripremanju božićne pečenice.