prva strana

Četvrtak, 28. Mart 2024.

Revija KOLUBARA - Mart 2004 > prilike

prijava | registracija

revija

stav

prilike

ljudi

mediji

izbor

kultura

pisma

prošlost

kalendar

dodatak

revija +

arhiva

impresum

pretraga

Kalašnjikov

U nezasluženom, u iznuđenom kontekstu

Milenko Radović

Tek što se ućutao, ili se to bio pritajio, kad evo ga kako, napadno, u pesmi, vaskrsava i Kalašnjikov, kalašnjikov! Kao da se nije odolelo ljubavi nekoj, pa se duša naša, bolećiva i sirotinjska, odaziva. A kada je to čuo i onaj Rus, otac njegov, roditelj, i on se raznežio. Zaplakao se i došao ovamo da to vidi svojim očima i čuje svojim ušima. Tada su mu ovi naši, valjda Bregović i kompanija, kalašnjikova otpevali i na uvce, što je bio vrhunac ove tuge erotične. I ko još može da se čudi, ili da to nekome smeta, što nema, više, ni slave, ni svadbe, ni nove godine, ni Svetoga Save, bez kalašnjikova? Što to košta nekoga i glave, to i inače biva a, gledano statistički nije ništa. A ako ova buka i ova pogibija nekome škodi, ako nije u stanju da razume ovu našu slobodu i ovu demokratiju, taj neka ide u šumu! Jer, šta bismo mi, ljudi moji, sa ovih valjda dva miliona raznih kalašnjikova kojima smo se tako ukrasili i okuražili a da im ne damo oduške? Zar neko može lojalnom građaninu našem da zabrani, ili nedajbože, uzme toga kalašnjikova? Zar čoveku i dušu da uzmeš, a dao je i crno iza nokata da se i on naoruža. Iako se, doduše, kod ove države, vodi kao nezaposleni!

Milenko Radović (Foto: Miroslav Jeremić)

Nije lepo da se delimo na one koji jesu za kalašnjikova i na one koji nisu. A možda i nije lako reći koja je to strana bolja i koja bi mogla da bude u pravu. Ta nije li došlo dotle da je i onaj vođa naš i reprezent, Voja K., čovek koji ni mrava ne bi zgazio, dao da mu okače kalašnjikova i da ga slikaju tako, pa da ovu sliku pokazuju prijateljima i naročito neprijateljima našim, koji su, kada vide ovoga čoveka ovakvog, bežali glavom bezobzira.

Međutim, jeste i to, kada je ova ljubav prema kalašnjikovu u pitanju i uopšte ovim cevima kojima kalašnjikov drži ugled, da su ovaj kalašnjikov i sve ove cevi dobrim delom samo jedna (očajnička) kompenzacija za pomanjkanje muškosti kod nas. Odnosno, kako smo se, izgleda, po pitanju seksa zapustili i oronuli, ova nam alatka kao izvesna zamena i kao izgovor dobro dođu. Pa tako, ako ne možeš, jer nemaš, da se uhvatiš za ono, a ti se, diko moja, drži za kalašnjikova.

Tako se kalašnjikov domogao slave i hvale, i ljubavi naše, mnogo više zbog nedostataka i nemoći naših i mnogo manje, ili nikako, zbog nekog čojstva i junaštva. Tako, ukoliko nam je kukavičluk veći i kalašnjikov nam je važniji. Zato ova nekrofilna, vampiroidna naprava, inače neizmerno glupa, stiče i značaj, takoreći arhetipski, kao falus jedan. A ustvari je samo surogat njegov, ovako destruktivan, da ne kažem još i postmodernistički. Izvesna domišljanja i znanja iz etnologije, psihoanalize, dubinske psihologije sasvim blede lažni sjaj i lažnu slavu kalašnjikova, svode ga na neku suštastvenu banalnost. A sa njim i ovih kalašnjikovaca koji, kada bi ikako znali šta će sa svojim strahom, ne bi se, pogotovo ne tako lako, mašali kalašnjikova. A u tome strahu je i strah od kastracije koji im je iscrpeo svako samopouzdanje i samopoštovanje. Po iskrenom priznanju jednoga od njih, pa makar to i ne bilo generalno, ovaj kalašnjikovac više ne sme da legne, jer kako oči sklopi spopadnu neki koji ga gone da ga stignu. To jest neki veterinari, u belim a okrvavljenim mantilima, crveni u licu i sa ogromnim noževima. Oni ga gone da ga stignu i da mu odseku ono.

Ovo prepoznavanje kalašnjikova i kalašnjikovaca, koje je i nešto šire od ovde zadate teme, na razini znanja iz pominjanih nauka a još i iz onomastike, zatim morala i religije, ovo izvesno obelodanjivanje njihovoga porekla i smisla jeste unekoliko način da se dovede u pitanje, a zatim da se sasvim i obesmisli i da im se uskrati baš sve od njihovoga kič-sjaja i njihove kič-nadmenosti.

Jer kalašnjikov, i sve ono što se sa njim podrazumeva jeste jedan od mitova našega doba i života naših, savremenih. A u stvari i jeste i jedan privid, i pored sve povremene strahovlade njegove i njihove i likovanja, jedna žalosna supstitucija nemoći čovekove. A i neverni i nepouzdani čuvar patološkog straha i kukavičluka onih koji bi samo da prežive, i samo oni, i po bilo koju cenu, čineći, po pravilu, i sami zlodela, koja su dakako u srazmeri sa njihovim ružnim licem i njihovim nabubrelim impotencijama.

Poređenje ovoga kalašnjikova sa čovekovim „muškićem” u stvari nije ni moguće osim po različitosti. Ovaj – živa vatra, sveti plamen, graditelj prirode i kosmosa; kalašnjikov – štetočina, mrtvozotnik, puka mehanika. Ovaj – petlić, palidrvce, oploditelj (Videti: A. Loma, Kodovi slovenskih kultura, 1999), čedo iskustva životnoga i vaseljenskoga, car i od ovoga i od onoga sveta, faktičan i metaforičan, praktičan i uzvišen, delo i prirode i kulture čovekove; onaj, kalašnjikov – ništa, jer je neinteligentan, inertan, konfuzan ma koliko se upinjao da se preteći i slavno predstavlja. Bivalo je, istina, i pisaca i učenjaka nekih među nama, bar od onoga Jingera, Nemca, do ovoga našeg Bokana, Srbina, koji su se napuhali da ovome kalašnjikovu dignu rejting, ali to je sve osim jedne isprazne patetike još i ništa. Međutim, kako god da je, mi ovoga besprizornog kalašnjikova, i sve to što ide s njim, što se podrazumeva, eto pominjemo u ovome lepom kontekstu koji on nije zaslužio pa i kada uz kalašnjikova prizivaju i Mandušića Vuka, jer je i to samo iznuđeno.

Stavljanje kalašnjikova u pesmu jeste, na prvi pogled, i neodgovorno. Međutim, zar ovo stavljanje kalašnjikova u pesmu ne bi moglo da bude neka vrsta otpora njegovim pretnjama i njegovoj (ipak) lažnoj moći? Nije li ovaj kalašnjikov, ovako u pesmi, van onog poročnog okruženja svoga demaskiran i deplasiran? Nije li istina kalašnjikov u pesmi, i pored sve blaziranosti i gordosti pevača njegovih, kao da mu se peva opelo, pa makar to opelo i samo bilo, neliturgično i banalno? Nije li ova pesma kalašnjikovu onaj glogov kolac koji svakoj ovakvoj prikazi mora da dođe? I nije li ovo, makar i nategnuto estetiziranje kalašnjikova neko lukavstvo čovekovo, pa i nestvarno. Da mu se dođe glave, a da on više ne može ništa!

A ipak čemu ova moja pisanija i otkuda mi to? Valjda ima neko ko je plaćen da se o svemu stara. Ali to što se ovde žalim to je i zato što gledam, ovih zimskih dana, i slušam, kako Srbijom krstare lovačke bande, na stotine, i na hiljade. Idu da ubiju nekoga, da ubiju lisicu ili vuka. To oni zovu vučijada i lisičijada, da ubiju bar psa ili mačka. Idu, uprtili one svoje kalašnjikove, uparađeni i nakićeni rakijom i perjem. Gledam to i slušam, i od toga njihovoga lika, i besa, i govora, meni je muka. A muka mi je naročito zato što je kod ovih ljudi toliko nadmenosti, a niotkud ni ponosa ni stida.

Doduše, kakve sve to ima veze? A ima!