prva strana

Petak, 20. Septembar 2019.

Revija KOLUBARA - Mart 2004 > kultura

prijava | registracija

revija

stav

prilike

ljudi

mediji

izbor

kultura

pisma

prošlost

kalendar

dodatak

revija +

arhiva

impresum

pretraga

poezija

Snovi, naši, slovenski

Sandra Stanić

U tuđoj varoši

Šaljem ti parče neba
zamotanog u hartiju,
da ti se nađe kad osvaneš
u nekoj tuđoj varoši,
u tuđoj zemlji,
na kamenom drumu
uz drum što vijuga.

Šaljem ti to parče
koje sam za tebe otcijepila!

A ako kažeš da ostavim sve
i dođem u tuđu varoš
da te pod kapcima čuvam,
ja ću ponijeti čitavo nebo
da ga između tvojih
prstiju prostrem.

Ponijeću čitavo nebo,
nek ti se nađe!

Kada podigneš ruke ka nebu
Sunce se počne okretati
kao gramofonska ploča,
i pod iglom tvoga prsta
pucketa svjetlost pjesmom
po kojoj prepoznajem put
koji me do tebe vodi!


Na dan

Na dan kada te sretoh
Dobih dar da usnama
Pletem riječi molitve
Kojom te zovem, neprestano

I sva krv moja preblijedi
Od svjetlosti s tvog prozora
Noćas kada si kandilo
Na zidu upalio

Na dan kada te sretoh
Prestadoh vjerovati da
Je zemlja okrugla, jer sam je
Po tvome čelu zamišljala

I sve misli se prosuše
Kao snijeg kroz prste
Kada ruke na molitvu dižeš
Ako te plaŠi

Ako te plaši da nećeš umeti da
prepoznaš tren kada si umro,
budi sam i zaboleće kao smrt.

Ja to znam, jer je
trava sada moje nebo,
niklo iz moga vrata.

I kada naiđeš, sasvim slučajno,
odnećeš na stopalu
blato prepuno mene.

Ako te plaši da nećeš znati
kada si umro,
ukrsti godine kao jalova stabla
i videćeš ovaj svet prepun kostiju
koje su pticama krletke,
nemim pticama poput nas.

Moje ruke sada su kistovi
zamočeni u nebo, a mapa mojih bora
slika je tvojih lutanja.

I kada naiđeš, sasvim slučajno,
naslikaću te mrljom moga oka,
mojom razređenom krvlju.

Ispod tvog čela proći ću,
sasvim slučajno,
ako ikada budeš saznao da je
umreti lako,
čak i u snu kada sanjaš
da si sam.


Vraćam vam rudnik

Vraćam Vam rudnik, od soli su mi usta onijemila,
Mlaka je moja krv za Vaše grudi
U vino i vodu se pretvorila
Ali od nje rođenije nemam
I zato Vam vraćam rudnik.

A Vi mi vratite mene
Iznakaženu, kakvu ste me našli
Vratite mi mene,
Jer će Vam u oku, gdje sam rođena
Ostati buđ i smola od krvi

Vratite mi mene, prvom povorkom
Koja krene u moj grad
Jer ću Vam razjesti dlanove
Da Vas sudbina neće prepoznati
A sve od svojih istrunulih snova

Vraćam Vam riječi, pokvarene,
Mojim jezikom izmrvljene,
Sagorele kao spaljen vrbak

I da me rukama ogrnete, kao mantijom sveštenik
Ja bih bila prosta
I ništa u rukama ne biste imali


Najvećem pjesniku prošloga vijeka

Sve je ostalo isto, i srce i tuga
I ponoć se smiruje u isti sat
Samo fenjeri više ne sjaje na grobljima
I jada više nema, jer sve je jad.

Krv je ostala ista, krv koja bi da ode
Al još uvijek smo daleko, predaleko
I nema nijedne staze koja ne pamti
odrone
Sve je ostalo isto, i ovaj miš
u grudima slovenskim

I vjetar ovdje plače, i led, i snijeg
Sve što ima ime ovdje jeca kao umirući
Ostala je ista, neoplakana smrt
Suze su iste, hladne, kamene, nekako
tuđe
Jer mrtve oči ne plaču, a mrtvi smo od
rođenja
I snovi su nam sve nejasniji, dalji,
mutniji
Snovi, naši, slovenski


S pučine

Ne čekaj me, neću doći
Ni brodom, ni vozom,
Ne poklanjaj mi stihove
Uzalud je...čitavo čekanje

Doći ću zgužvana, presavijena
Kao pročitano pismo
I nećeš me takvu prepoznati
Ni ti ni tvoj pas

Od umora isječena stajaću na pragu
A ti ćeš me pitati gdje je
Ona koja ti je obećala da će doći
Jednog dana, jednom, jedna ona

Ona koju si volio, jer si je mogao
poznati
Čim si je upoznao, bijelu, prozirnu
Blisku kao jedro u koje se upliće vjetar
S pučine uzdaha


Freska

Gledaj
Ti nemaš više ruke
koje si jutrom zaranjao u dan
Ni riječ što ti se odrodila
ne dozivaš

Gledaj ovo lice koje si
u freske ubadao
blijedo i izmučeno

Vidi, nemam čime da ti
budem žena
U šta si me isklesao
da se izližem od stida
pred tobom

Vidi, rastočenu vatru
kako se pod kišom smiruje
Zašto me budiš umrlu
da bi me u svilu umotao
kad nemam čime da
ti izgovorim ime