prva strana

Četvrtak, 25. April 2024.

Revija KOLUBARA - April 2004 > kultura

prijava | registracija

revija

stav

prilike

ljudi

mediji

izbor

kultura

prošlost

kalendar

dodatak

revija +

arhiva

impresum

pretraga

ex libris

Milorad J. Mitrović

Sudski pisar u Mionici 1893-94. godine

Redakcija Revije "Kolubara"

Pesništvo Milorada J. Mitrovića nastajalo je i među Mioničanima, u vreme njegovog službovanja u tom mestu na dužnosti pisara Načelstva Sreza kolubarskog. On je uz pesmu „Stara priča”, objavljenu u novosadskom „Javoru” 1893. godine (dvobroj 18-19), Mionicu označio kao mesto gde je ona napisana. A u „Bosanskoj vili” od 30. marta 1894. objavio je pesmu bez naslova ispod čijih je stihova zapisao: „Paune, 11. DžII 1893”. Ime Milorada J. Mitrovića, mioničkog sreskog pisara, našlo se u to doba i na čelu liste Kolubaraca koji su velikoškolskoj omladini u Beogradu čestitali na njenom uključivanju u tadašnja politička zbivanja. Ta čestitka objavljena je u „Dnevnom listu” 22. januara 1894.

Za pisara druge klase u Načelstvu Kolubarskog sreza Milorad J. Mitrović je došao premeštajem iz Čačka 1893. godine, u vreme načelnikovanja u Mionici Svetozara Buđevca. Odatle je 11. februara 1894. godine premešten u Upravu varoši Beograda uz istovremeno unapređenje u pisara prve klase ali je već 9. marta 1894. za izvesno vreme otpušten iz državne službe.

Milorad J. Mitrović je rođen u Beogradu 1866. godine. Po završetku studija službovao je najpre kao ukazni pisar Prvostepenog suda u Užicu, od 29. septembra 1891. Do prelaska u Mionicu bio je i pisar načelstava Okruga rudničkog i Sreza tamnavskog. Po otpuštanju iz Uprave varoši Beograda radio je kao sudski pisar i sekretar suda, pa najzad i kao sudija. Politički je pripadao Radikalnoj stranci i zbog toga nekoliko puta ostajao bez službe. Umro je 1907. u Beogradu, od tuberkuloze.

Najviše je pisao poeziju. Prevodio je s ruskog i nemačkog. Pripadao beogradskoj boemiji.



Stara priča

To je stara priča iz davnašnjih dana, –
‘Odi da ti pričam, zoro moja rana...

U dubravi lisnoj, kraj potoka čila,
Živela je jednom jedna lepa vila.

Po vasdan je brala mirisavo cveće,
I pevala pesme tišine i sreće.

I, niti je za nju kogod znao tude,
Nit’ je ona znala za sve i za ljude...

Ali jednom tako, terajući stado,
U dubravu zađe jedno momče mlado.

I on spazi vilu i lepotu njenu -
I zadrhta srce, i ljubav se krenu.

I on pred njom kleče da joj jade zbori -
Ali vile nesta u zelenoj gori.

Uzda’nulo momče sa teškoga bola,
I zaplaka gorko što je vila hola,

Suza pada dole nežno cveće rosi –
A on ode doma da ga tuga skosi...

A kad na to mesto za tim dođe vila
Ona skupi suze, što je ljubav lila

U đerdan ih niže i u biser stvara,
I okiti grudi radi većeg čara...

Tica, cvet je gleda, divi joj se svako,
Od kuda joj biser, što se sjaje tako;

A vila se smeši, ponosi i diči
Što joj đerdan suza tako lepo liči...

Al’ i ti se smešiš? Da, šta te se tiče,
To je samo mašta jedne stare priče.


Mionica


***
Tamo gora, grm do grma,
A ovamo put se krade;
A kraj puta grob se diže.-
Kraj taštine i kraj nade.

„Haj, pastiru, znaš li reći
Kog tu stiže sudba preka?”
„Na tom mestu mir je naš‘o
Putnik jedan iz daleka”.

„A da l’ kogod na grob dođe,
Ljuba verna il’ drug mio?”
„Juče dođe putnik neki
Pa je dugo suze lio”.


Paune, 11/XII 1893.