prva strana

Utorak, 19. Mart 2024.

Revija KOLUBARA - Maj 2004 > prilike

prijava | registracija

revija

stav

prilike

ljudi

mediji

izbor

kultura

prošlost

kalendar

pisma

revija +

arhiva

impresum

pretraga

Sekularna država ili teokratija

Pitanje je sad!

Radovan Marjanović

Izjednačavanje srpstva i pravoslavlja, stalna je praksa. Pošto su u pitanju veoma „osetljive” pojave (mnogi bi rekli: svetinje), njemu se retko ko javno suprotstavlja, mada se radi o različitom. A ako i sto puta izrečena neistina deluje kao istina, tim pre istinito deluje tvrdnja u kojoj ima istine. Ali u ovoj je ima, samo ni slučajno koliko se misli!

Pravoslavlje je jedna religija kojoj pripadaju pripadnici brojnih naroda i nacija, a srpstvo (vrlo nejasno, valjda karakteristike srpskog naroda a kasnije nacije) je jedna nacija. Religije su starije od nacija, da zanemarimo ostale razlike... „Pravoslavna nacija” ne postoji, pa ni pripadnost pravoslavlju nije oznaka nacije. (Naša omiljena praksa: ignorisanje ne samo marksističkih odredbi nacije, nego i nemarksističkih. U principu to je u redu, pod uslovom da se ponudi vlastita odredba i obrazloži po čemu je različita od postojećih, i šta se dobija razlikom.) Uostalom, oni koji su za ovo izjednačavanje nipošto nisu za ignorisanje razlika među nacijama, niti za „utapanje” srpstva u neku nad-naciju. Naprotiv!

Radovan Marjanović (Foto: Ljuba Rankovic)

Srbi su joŠ neŠto osim što su pravoslavni, zbog čega se i pribegava određenju pomoću svetosavlja, takođe neuspešno. (Svetog Savu visoko cene ne samo pravoslavni Bugari, nego i naši muslimani.) Pozivanje na prošlost i pravoslavlje koje je „održalo Srbe”, izgleda ključni argument, uopšte nije tačno. Ne samo zbog onih koji su ga napustili a zadržali svest o pripadnosti Srbima, nego i što je za održanje Srba veoma važno još ponešto. Pre svega jezik i kultura, osobito narodna epska pa i lirska poezija... A zatim, srpski narod je stariji od pravoslavlja, čak i ako zanemarimo neodrživu tvrdnju o njemu kao „narodu najstarijem”! Zna se kada se formira pravoslavlje (velikom shizmom, 1054.), a zna se i od kada datira pominjanje Srba. (Stalno ga pomiču u još dalju prošlost.) Međutim, i ovde imamo pojavu zbog koje sve ovo i pišemo: favorizovanje pravoslavnog, na štetu srpskog! Imamo zanemarivanje pa i ignorisanje prve srpske države u Zeti i njenih kraljeva (osim Vladimira jer je proglašen svecem), jer su očigledno pre shizme...

Ukoliko prihvatimo ovo izjednačavanje, onda bi trebalo da važi i obrnuto: da su pravoslavci obavezno Srbi. Trebalo bi, jer nije izričito negirano a logički gledano, obe strane jednakosti su jednake! Ako biti Srbin znači ispunjavati obaveze prema (ovdašnjem) pravoslavlju i njegovoj Crkvi, važi i obrnuto: biti (ovdašnji) pravoslavac znači ispunjavati obaveze prema srpstvu i njegovoj državi. Da li to čini Filaret koji gradi ribnjak u zaštićenoj zoni i bez dozvole državnih organa, ili Pahomije koji se oglušuje o pozive takvog državnog organa kakav je sud? Atanasije koji ne vodi računa o važećim zakonima i višenacionalnoj državi, vređajući rasističkom izjavom popriličan broj njenih građana? Zanima li Sveti Sinod kako se njegov stav prema kanonski nepriznatoj ali faktički i te kako postojećoj Makedonskoj pravoslavnoj crkvi, odražava na odnose Srbije i susedne Makedonije, koja nam je i te kako valjala u vreme blokade i sankcija?

Pre toga i iznad toga, da li je u interesu Srba i Srbije izjednačavanje kojim se ostatak „zaklanog naroda” na koji se digla i ala i vrana, koga svi mrze (sve sa repertoara onih koji praktikuje izjednačavanje!), dalje sužava i smanjuje? I hladno lišava Srba-katolika (kojih je toliko da im verski poglavar nema zvanje nadbiskupa barskog i primasa srpskog samo iz propagandnih razloga!) i Srba-muslimana, dok kukamo zbog „bele kuge” kod nas i demografske eksplozije kod „naših” Albanaca? Srbe agnostike i ateiste, neke treće i četvrte, da i ne pominjemo... Pa i Srba-pojedinaca koji su u svetu, koji nas sve više zna ali sve manje priznaje, i te kako poznati i priznati, kakav je član SANU Meša Selimović, ili Skender Kulenović (možemo li imati nešto protiv „Stojanke majke Knešpoljke”?)! Odnosno Brana Petronijević koji naravno nije musliman ali ni deklarisani pravoslavac, i otvoreni protivnik vraćanja Bogoslovskog fakulteta u okrilje Beogradskog univerziteta... Zar je Uroš Nejaki važniji za Srbiju od Dušana Silnog, tako da je svetac a ovaj nije? Vrlo je zanimljivo, inače, da kada „druga strana” posegne za slavnim Srbinom-nepravoslavcem (Hrvati za Ruđerom Boškovićem, katolikom koji se školovao i predavao na jezuitskim školama), onda se energično protestuje... Šta je važnije za dobrog Srbina ili Srbina-patriotu: da slavi, ili da radi na slavu Srbije?

Nerazumevanje prirode i uloge religije i crkve takođe je u osnovi ovog izjednačavanja, ali i nastojanje da se njihove zasluge iskoriste za ciljeve koji nisu baš „u ljubavi” sa njihovim ciljevima. Crkveni ljudi mogu za njih tvrditi šta god hoće i u to čvrsto verovati, izvan je spora da se mnogi zaista trude da ona bude isključivo duhovna zajednica. Ali činjenica je da crkva ima i svoju svetovnu formu i ulogu... Po njoj, ona je organizacija ljudi a ne samo verujućih, onoliko koliko su verujući ljudi a ne samo verujući! A svakoj organizaciji, čim nastane, vlastito održanje i jačanje postaje važnim (nekim u njoj i važnijim), od ciljeva radi kojih ja nastala. U tom smislu razumljivo je što SPC ne zanimaju Srbi-nepravoslavci. Šta ona ima sa njima, odnosno od njih? Ali je nerazumljivo da razumljiv stav crkve i Srba-vernika, razumemo kao stav Srba. Pogotovu što je crkva jedna od tzv. totalnih institucija, koje uređuju celokupni život svojih pripadnika, tražeći „opštu spremnost na pokoravanje čitavog sopstvenog ubeđenja religioznom autoritetu koji je u konkretnom slučaju merodavan”. Sa ljudima izvan sebe ona zato ne može i ne treba imati ništa, zbog čega i postoji sekularizacija, odvajanje od države i ograničavanje na regulisanje čisto religioznih pitanja svojih pripadnika.

Izjednačavanjem se indirektno nudi odgovor na važno i nimalo teorijsko pitanje: ko je legitimni predstavnik nacije, i zastupnik nacionalnog interesa? Proširivanje kompetentnosti u stvarima religioznog verovanja na stvari koje se tiču nacije, crkva (i to jedna od više njih), postaje takvim predstavnikom i zastupnikom. A pošto se istovremeno ne traži građanska država nego država srpske nacije, onda i na stvari koje se tiču države... Definitivno ukidanje sekularne države i teokratija, tako je smer u kome se kreće izjednačavanje! Crkva se tako približava drugim organizacijama sa čisto svetovnim ciljevima, uključujući političke... Istupanja visokorangiranih u njoj, otuda su nekad više svetovna i politička, nego duhovna. (Skorašnji slučaj episkopa Atanasija, u Ćelijama, upravo je takav.) Zbog opštepoznatog izjednačavanja pravoslavnog i srpskog, to se nikako ne shvata kao mišljenje i stav (jednog mada visokorangiranog) pravoslavca i Srbina prema Muslimanima ili Bošnjacima, nego Srba pa i države! Mada ni kvarenje odnosa „samo” pravoslavaca i Muslimana, nije nimalo poželjno... Drugde ili u demokratskom svetu, legitimni predstavnici su narodni poslanici, odnosno partija (koalicija) koja u parlamentu ima većinu. Uz njih, pogotovu zbog promenljivosti pomenutih i sticanja takvog statusa voljom birača na koju nije teško uticati i iracionalnim sredstvima, takvi predstavnici su i nacionalna akademija nauka i zajednica istraživača-naučnika u oblasti o kojoj je reč. Nikako jedan ili par akademika, pogotovu nikako neko ko se bave drugom oblašću, odnosno umetnošću...

Da sekularizacija nije dobra ne samo za državu nego i crkvu ne bi ni postojala, ili bi se crkve u sekularnim državama protiv nje i te kako borile! Ako se crkva bude bavila svim onim što je od interesa za Srbe, neće glave dizati od ovosvetskih pitanja! Koliko će joj ostati vremena i energije za bavljenje onim što joj je osnovni cilj: spasavanje duša? A ako se Srbi budu bavili samo onim što je njen osnovni cilj ili spasom svojih duša, onda će dići ruke od svega ovozemaljskog. I postati stvarno „nebeski narod”, uživajući sa nebeskih visina u kuknjavi čovečanstva koji je prekasno shvatio šta je imao pa izgubio... U sekularnoj državi, crkva nije odgovorna za gafove i greške države. Ona se ograničava na ono što i jeste njen zadatak, i što ne radi nijedna druga organizacija. Da, ali tada bi se borila, zaista, i za ostanak pravoslavnih u njenim redovima i za povratak „zabludelih ovčica”. I to bi radila bolje nego dosad, više bi vodila računa o svakom svom potezu i „kadrovskom rešenju”, tako da ni njen velikodostojnik (episkop zahumsko-hercegovački Grigorije), ne bi delovao inferiorno i nekulturno u TV-duelu sa kolegama iz drugih religija... Tada bi i pretnja privremenom ekskomunikacijom (Irinej Bulović organizatorima „slaninijade” u vreme Časnog posta) o trajnoj da i ne govorimo, bila efikasnom. Umesto indirektnom i anahronom, nemogućom pretnjom, ekskomunikacijom iz nacije!

Uostalom, nacija je isuviŠe velika grupa, da u njoj ne bi bilo razlika i u verovanjima... Prikrivanje vapijućih opravdanih a još više neopravdanih razlika forsiranjem religiozne jednakosti: svi verujemo u istog Boga, znači, svi smo isti, razlike ostavlja netaknutim! Integracija rogova u vreći jeste neophodna, ali potreban je još neki integrativni faktor, i za same Srbe. A pogotovu za Srbiju, kao državu Srba i „ostalih”. Jasno je da nekada razlika nema a čvrste integracije ima, ali nasilnim putem u totalitarizmu, sa državnom religijom, i „glajhšaltovanjem”. Suprotno prastarom principu religiozne tolerancije (Ko veruje neka veruje, a ko ne veruje neka ne veruje!), suprotno deklaracijama i konvencijama Ujedinjenih nacija koje je naša država potpisala, suprotno važećem Ustavu i zakonima. Suprotno onog čega ima, u modernim, demokratskim državama. Samo, da li je sklonima ovom izjednačavanju, uopšte stalo do modernog i demokratskog? Kako li mali Đokica i veliki Voja, Kojadin i Bora, zamišljaju demokratiju i vladavinu institucija, sa prevlašću jedne i to totalne institucije? Ali legitimiranje svoje vlasti voljom svih građana (birača), mnogo je teže od legitimiranja „milošću Božjom”.

Nema govora da tada budemo „deo sveta”! Kome u svetu pada na pamet da Francuze ili Nemce svodi samo na katolike ili protestante? Pa i znatno manje Austrijance? Nije li i njihov a kasnije nemački general Aleksander fon Ler, koji je komandovao vazdušnim napadima na Beograd u aprilskom ratu, bio pravoslavac? Opet da pomenemo za nas sudbinski vezane i važne Albance, kojima ne pada na pamet da svoj nacionalni korpus ograničavaju na Albance jedne religije. Na šta bi se mogli svesti Švajcarci, koji su i višenacionalni a ne samo višereligiozni? Ili ćemo biti deo sveta, ali kojeg ili kakvog sveta? Zna se, ali tada se na vreme okrenimo Iranu