prva strana

Utorak, 19. Mart 2024.

Revija KOLUBARA - Maj 2004 > ljudi

prijava | registracija

revija

stav

prilike

ljudi

mediji

izbor

kultura

prošlost

kalendar

pisma

revija +

arhiva

impresum

pretraga

biti valjevac

Uh, ta Amerika

Prolećna razglednica (srpskog) Čikaga

Predrag Vasić

U ove prijatne prolećne dane život u višemilionskom Čikagu teče onim uobičajneim tempom kakav se „neguje” u zemlji zvanoj Amerika. Početak je sezone godišnjih odmora što se da uočiti i po gužvama i prometu na aerodromu O’Hara. Povećanoj cirkulaciji na jednom od najvećih svetskih aerodroma, sa šest pista, svakako doprinosi i brojna kolonija Srba, koji žive i rade u ovom gradu. Prema podacima, koje smo dobili od nekoliko ovdašnjih turističkih agencija, broj prodatih avio karata za letove ka srpskoj prestonici Beogradu neuporedivo je veći u poređenju sa prethodnim godinama. Jedni odlaze, drugi dolaze… U svakom slučaju, ove sezone u avioinima za Evropu daleko je više i „srbo-amerikanaca”. Boravak u rodnom kraju svakako je osveženje, a utisci po povratku su različiti, mišljenja i viđenja stanja u otadžbini podeljena. Veliki je broj i Valjevaca koji planiraju da ovo leto provedu u svom kraju. Ako je za nostalgičare ljubav prema otadžbini najlepši akord u melahoničnoj simfoniji života u rasejanju, onda priču o životu naših ljudi u „u najsrpskijem gradu dijaspore” s razlogom započinjemo utiscima onih koji su ove godine već bili „tamo daleko” i bar na trenutak osetili dah Gradca, Kolubare i rodne grude.

„Svaki odlazak u zavičaj za mene predstavlja prikupljanje dodatne energije za napornu svakodnevicu u kojoj živimo svi mi ovde u Americi. Može da priča ko šta hoće, ali tvrdim da i dalje nigde nema života kao u Srbiji. Jeste kriza, ali narod živi, niko nije gladan. Kao i uvek, ko ima - ima, ko nema snalazi se. Uglavnom, svega ima da se kupi - za pojesti, popiti, uživati”, priča 53-trogodišnji Nikola Kojić, koji je sa porodicom proveo mesec i po dana u rodnom kraju. Uz opasku da možda ima i gladnih, a posebno nezadovoljnih tamošnjim standardom života, uz konstataciju da samo „imati za pojesti i popiti” nije nimalo ohrabrujuća činjenica kojom se može meriti sreća jednog naroda i lepota življenja, pitali smo ga da li je možda imao priliku da se upozna i sa ljudima koji žive na ivici egzistencije? „To je pravo pitanje. Mi smo vreme provodili u krugu prijatelja, koji su za tamošnje uslove još uvek dobrostojeći. Ja sam Nikoli objašnjavala da mi, koji tamo odemo samo na odmor, ne možemo realno govoriti o nekakvom lepom životu, posebno što sam se i sama uverila da ima dosta onih koji jedva sastavljaju kraj sa krajem”, preduhitrila je svojim odgovorom Nikolu, njegova supruga Jelena, koja je poreklom Srpkinja, a po rođenju je Amerikanka.

Za razliku od Nikole, Dragan Miletić, iz okoline Valjeva, ovogodišnji martovski boravak u našoj zemlji doživeo je sasvim drugačije, a planirani jednomesečni odmor skratio je čitavih deset dana. „Sa suprugom i kćerkom otišao sam početkom marta u rodni kraj pun nekakvih lepih razmišljanja i iščekivanja jer punih pet godina nismo bili u Srbiji. Uželeo sam se rodbine, prijatelja, sredine u kojoj sam rođen. Međutim, posle samo nekoliko dana shvatio sam da tamo više ništa nije kao što je nekada bilo. Ljudi su se nekako promenili, atmosfera je posve drugačija od one nekadašnje, nigde osmeha na licima ljudi, nigde radosti. Težak život, nažalost, unesrećio je naš narod. Pa, zamislite, kada nisam bio u situaciji da se pošteno ispričam sa prijateljima. Svaki od njih ima mnoštvo obaveza i problema, svi jure kao sumanuti, borba za goli život. To što sam uspeo da priuštim da sa starim prijateljima provedem dve zajedničke večeri u restoranu samo me trenutno činilo zadovoljnim, ali ne i srećnim. Naprotiv, u društvu ljudi za koje znam da su nekada imali, a sada nemaju, i ja sam bio nesrećan. Kako da se opustim i uživam u društvu starih poznanika sa kojima sam delio sreću u detinjstvu i mladosti. Nisam mogao da gledam onaj jad i apatiju, pa smo odlučili da za Ameriku krenemo deset dana ranije. Pitanje je kada ću poželeti da ponovo odem u našu čemernu zemlju Srbiju”, kaže Dragan sa neskrivenom tugom.

I dok su Nikola, Dragan i mnogi drugi naši zemljaci u prilici da bar odu i vide svoje i rodni kraj, dotle nemali broj Srba, koji žive i borave u Čikagu, čeka i sanja tu „privilegiju”. Jedni u iščekivanju papira u raznoraznim procesima, drugi bez statusa ili sa ilegalnim boravkom. U svakom slučaju, u srcima većine prisutna je nostalgija. Mladić po imenu Branko priča da je u Ameriku došao pre četiri godine i da još uvek nije išao kući. U fazi je legalizovanja svog statusa u ovoj zemlji i nada se da će sledećeg leta konačno „skoknuti do Srbije”. „Nisam znao šta znači nostalgija. Koliko neprospavanih noći, razmišljanja, sanjarenja. Poželeo sam rodbinu, prijatelje i lepotu onog sunca koje tamo sija”, ne skriva osećanja mladić koji svoja razmišljanja upotpunjuje i svojim viđenjem života u Americi. „Ne mogu reći da se kajem što sam ovde, ali znam sigurno da me ovakav život ne čini srećnim. Tužno je, ali je istina, da me ovde prevashodno održava kriza u našoj zemlji. Ovde se zaista puno radi, ali taj rad je adekvatno i nagrađen, za razliku od naše zemlje gde je svaki posao degradiran i gde nema nikakvu sigurnost. A što se tiče one druge, lepše strane života - izlasci, provodi, druženja - to mi ovde mnogo nedostaje. Za lep provod ovde je teško odvojiti vremena, a ako i nađeš slobodno vreme, onda treba više para. U Americi je, bar za nas novopridošle, teško uskladiti lepo i korisno”, priča Branko i dodaje da one priče, koje je svojevremno u Srbiji slušao o „obećanoj zemlji”, maštajući tada kako da se samo dočepa Amerike, nemaju mnogo veze sa istinom.

Po mišljenju Aleksandra Purića, koji je puna tri meseca boravio u rodnom Valjevu, dah Kolubare, tešnjarska kaldrma i voda sa vrela u Pakljama, a u gradskom vodovodu, ipak su nezamenjivi.

I tako, utisci o životu naših ljudi „sa ove i sa one strane Velike bare” podeljena su, a život u Čikagu, „prestonici Srba, ali i Valjevaca u Americi”, teče onim istim tempom kakav pamte i najstarije generacije naših doseljenika. Ovaj grad bio je, i ostao, jedan od najjačih industrijskih centara u SAD. Nije bez raloga rečeno da je Čikago najbolja „odskočna daska” za svakog novajliju koji pristigne u ovu zemlju. Mogućnost za pronalaženje posla u ovom gradu na severu Amerike daleko je veća nego u bilo kom drugom delu američkog kontinenta. Ipak, nepobitna je istina da život u ovoj zemlji daleko lakše podnose ljudi sa nižim stepenom obrazovanja nego visokoobrazovani kadrovi koji su u najvećem broju prinuđeni da rade daleko teže poslove od onih za koje su

Srbi se najčešće okupljaju u crkvi: sa proslave Savindana (Foto: Peđa Vasić)

kvalifikovani i za koje su se školovali u otadžbini. Ovde i dalje važi pravilo „samo radi - nije važno šta radiš”. Naravno, uz malo sreće, snalažljivosti i visprenosti, što su nam, valjda, Bogom dane osobine, i ovde se potvrđuju kao vrline koje krase „samo” naš narod. Sa jednog, prelazi se na druge poslove, slede i prestrojavanja u hodu „od lekara do zidara”. Za naše ljude u Americi to je gotovo svakodnevica.Najveći broj Valjevaca, čini se, opredelio se za „kamionski biznis”, veoma naporan ali ne retko i unosan posao. Međutim, ni ovaj posao nije što je juče bio, cena dizela je gotovo udvostručena u odnosu na pre pet-šest godina, dok je cena rada i pređene milje ostala uglavnom ista. Slično je i sa ostalim poslovima u Americi, pa, posmatrano sa ekonomskog i socijalnog aspekta, ni „obećana zemlja” nije više što je nekad bila.