prva strana

Utorak, 19. Mart 2024.

Revija KOLUBARA - Maj 2004 > ljudi

prijava | registracija

revija

stav

prilike

ljudi

mediji

izbor

kultura

prošlost

kalendar

pisma

revija +

arhiva

impresum

pretraga

Intervju: Katarina Marinković - Tošić, slikar i dizajner

O klupama, ujutro, na Desankinom vencu

Ljiljana Ljiljak

U svetu nekoliko hit tema: u Valensiji velika izložba klupa za javne prostore američkog vajara Skota Bartona. Dizajn Filipa Starka preplavljuje svet, a stolice, one čuvene, narandžaste, stigle su i do valjevskih kafića. Delo uglednog dizajnera svakodnevnih upotrebnih predmeta samo je jedno od onih dostignuća sa kojima se Katarina Marinković-Tošić susretala tokom postdiplomskih studija za industrijski dizajn na čuvenoj Domus akademiji u Milanu, gde je magistrirala 1991. godine. Klupe, gradski mobilijar, prate Kaću od studija u Beogradu. Sa parkovskom klupom položila je prijemni, a mobilijar je bila tema njenih postdiplomskih studija na Fakultetu primenjenih umtnosti.

Zbog čega, međutim, nema Kaćinih klupa na javnim prostorima, valjevskim? Njena rešenja osvojila su najuglednije kafiće i restorane njenog grada. Ima li još otvorenih prostora za njene ideje? Osim na Gradskom trgu (dizajn Lojaničinog tima) i retkih izuzetaka (klupe Jevtića iza Kasapa), sav mobilijar u Valjevu je osvojeni industrijski dizajn koji srećete i u svim drugim gradovima.

Iz tih razloga, razgovaramo u „najudobnijim stolicama na svetu”, u „Kazablanci”, u Kaćinim stolicama.


Živeti u ovom gradu sa takvom diplomom, a da nisi angažovana. Da li ponekad razmišljaš o tome?

- Imam dosta posla, ali taj angažman uglavnom nije od državnih firmi i institucija. To je potpuno razumljivo za mene. U vremenu kada sam studirala dizajn na Akademiji primenjenih umetnosti uvek je trebalo dodatno objašnjenje šta će, zapravo, biti moj posao. Veliki broj ljudi nije tačno znao šta je dizajn. To je bilo pre samo, ili čak - 20 godina. Mesto dizajnera nije postojalo u većini državnih firmi. Mnogi ljudi iz različitih struka pogubili su se u ovom periodu krize i previranja. Mali broj nas je uspeo da se bavi svojim poslom i predstavljanjem na pravi način.

(Foto: Ljuba Rankovic)

Grad, čini se, ponovo počinje da uređuje gradske prostore. Stiže novi mobilijar, mešaju se stilovi, vremena. Ponekad sve to izgleda nezgrapno...

- Kod tih poslova nije u pitanju samo razrada uličnog mobilijara, na primer - klupe. Mislim da je tu u pitanju proučavanje duha ulice, proučavanje nečega što je mnogo više od samog dizajna. Dizajn je forma koja dolazi posle svega drugog što jedan tim, koji bi to morao da radi, shvati, zaključi, pa i tad postoji mogućnost greške, lutanja. Forma je zaključak, ali i kreacija istovremeno. Polje dobrog dizajna nalazi se između te dve zone. Nekad usklađivanje ide više u jednu stranu, a nekad više ka drugom kriterijumu. U zavisnosti od toga šta je projektni zadatak. Mešavine stilova su neizbežne. U vremenima krize, previranja, promena - prosto je nemoguće da se to ne oseti i u duhu grada. Ima svega u ovom gradu ali izgleda da se ipak ide ka nečemu. Pretpostvljam da će ići na bolje. Verujem da će vremenom doći do neke sinteze.

Nove klupe na Desankinom vencu...

- To je dobar početak da se nešto uradi. Tu narod može da se zaustavi, sedne. Nisam sigurna da li je to ta forma, taj duh koji treba slediti dalje, po celom gradu. Grad jeste skup raznolikosti, skup različitih ljudi i različitih mesta koji daju celovitu sliku. Mislim da nije dobro uniformisati sve delove grada istim mobilijarom, istim fasadama, uostalom nismo ni mi svi isti.

Sa intervencijom na fasadi opštinskog zdanja, otvorili smo i temu redizajniranja?

- Zgrada se sada utopila u plavetnilo neba i mislim da je mnogo bolje nego što je bilo. Vrlo je teško uklopiti jedno takvo zdanje u gradski trg ali ovo što je sad urađeno manje odudara u svom okruženju. To je pomak. Uvek može da se kaže da je nešto moglo da se uradi bolje. Pozdravljam svaku inicijativu.

Ako se ide samo na tehničko rešenje (izolacija, ušteda u grejanju), onda kao rezultat dobijamo novu limenku?

- Teško je od onoga što već jeste napraviti nešto novo, potpuno drugačije. Sigurno da ima puno ograničenja kada se nešto redizajnira. Suštinsko pitanje je pitanje dominante u tom prostoru, ako prevedemo na polje likovnosti. Jednu sliku sačinjava mnoštvo elemenata. Način komponovanja tih elemenata je ono što pravi osnovu za dalji rad na detaljima. Zgrada se uklapa u plavetnilo neba i to je u redu. Postoji mnogo tačaka sa kojih taj prostor treba sagledati i napraviti ga da bude zaokružen. Možda je ovo početak.

Grdski trg, Lojaničin trg, autorski je u svakom detalju. Autor se u ovom slučaju nije pitao!

- Trebalo bi pitati autora. To autorsko ne vidi se sada u punom sjaju. Dosta toga je prošlo ovim trgom. Jedno vreme taj prostor nije održavan adekvatno. Zelenilo se oporavlja, menja se polomljeno... Trg čine i sadržaji, ljudi koji se skupljaju i prolaze tuda. Čini mi se da je to malo zaboravljeno. Italijanski trgovi su uvek živi zbog sadržaja i ljudi koji su tu.

„Kasapi” su se otvorili kao tema nakon delimičnog uređenja dela tog prostora prema reci. Neki smatraju da ih treba srušiti?

- To treba pažljivo raditi. Verovatno da ima različitih mišljenja. Dosta uspešne mogu da budu kreacije koje zadrže i ponešto iz prošlosti. Pravljenje kuće, ulice, nastajanje grada - to je dug proces. To nisu poslovi koji se stalno brišu i postavljaju ispočetka. Ponekad jeste rešenje krenuti iznova, ali često i nije.

Nije se nastavilo dobro iskustvo sa autorskim timovima kao što je to bilo na uređenju Gradskg trga, a potom i nekih drugih manjih prostora sa spomenicima na njima?

- Zagovarnik sam ideje da za te stvari mora postojati tim koji je sastavljen od ljudi različitih struka. Da li takav tim postoji u gradu ne znam. Nije to samo arhitekta, građevinac, dizajner, već i potpuno druge struke kao što su sociolog, književnik, psiholog, istoričar, a svi u potrazi za nekim aspektom više. Zatim, važna karika su izvođači. Evo, uzmite ulicu, bilo koju. Svako bi imao svoje viđenje. Dobro rešenje je optimalna kombinacija zaključaka svih učesnika.

Moj pristup nekom prostoru je prvenstveno slikarski. Za mene je prostor u koji ulazim slika koju treba naslikati. Krenem od konačne atmosfere nekog prostora i onda se vraćam na detalje.

Imamo ulice koje postaju gradske ulične bašte ali ih i dalje tretiramo klasično, kao ulice sa trotoarima, dozvoljenim parkiranjem na njihovim trotoarima. Vremena su ipak sazrela za drugačiji pristup bar manjim ulicama u centru!

- Naravno. Mislim da je to moglo da se radi i ranije ali pretpostavljam da je ograničenje novac kojeg nema dovoljno. Ono najlepše što ja pamtim sa nekih ulica po svetu, to su različito popločane gradske površine, koje vas vode na različita mesta. To je nešto što je veoma lepo. Ne verujem da tih ideja nije bilo do sada.

Radila si na uređenju prostora i opreme za pekare, zanatske delatnosti i ponajviše za javna mesta u zatvorenim prostorima - restorane, kafiće „Kazablanka”, „Kovačev han”, „Džipsi”, „Tre merli”... Da li je tipičnan samo za Valjevo taj jak prodor dizajna u malim javnim prostorima?

- To je opšti trend, koji odavno postoji, pa i kod nas, gde su to, kao i u svakom malom gradu, samo odjeci. Po tim mestima se ljudi identifikuju, pokušavaju da nađu svoje mesto, ljude sa kojima će da se druže. Enterijer je jedno, ali ima tu još mnogo toga što određuje da jedna grupa ljudi dolazi na neko mesto. To nije samo enterijer. Ja sam pokušala da te prostore napravim da budu drugačiji jedan od drugih, da opet budu sa mojim pečatom, ali ko će tu da se okuplja ne zavisi samo od enterijera. Mislim da sam na nekim od tih mesta pogodila duh onih koji tu dolaze, prolaze i nailaze i da je skup tih okolnosti doprineo da neka mesta i dalje žive onakva kakva jesu.

A vitraži u „Džipsiju”...

- To je odličan sklop onoga što je Meda (Miroslav Milutinović) uradio i tih vitraža koje sam ja uradila. Zato to traje još uvek. Ideja je bila Medina, da unese likovnost u taj ambijent. Poklonio mi je potpuno poverenje i slike su tako nastale.

Umesto domaće kafane „Obnica” dobili smo klasičnu italijansku tratoriju. Deo javnosti smatra da je trebalo sačuvati ono „naše”. Kakav je tvoj odnos prema tradiciji?

- Poštujem je. Namena nekih prostora zavisi isključivo od želje investitora. Često se krećem u okviru toga. Mogu da pređem u drugu sliku. Ponekad pokušavam, ako je to moguće, da ponesem nešto sa stare slike, nešto što je bilo dragoceno u tom prostoru. U „Tre merli” je bilo dosta promena tako da taj prostor izgleda drugačije. Ipak je, mislim, postignut sklad. Te uspomene, koje svi mi čuvamo na neka mesta, mogu da traju neko vreme. Prosto čovek treba da se nauči i da se rastane od svojih uspomena, ponekad, ili da ih drži u nekoj drugoj kutiji, ako već nije moguće nastaviti priču.

Kako da grad uključi ljude „izazova” i na poslovima uređenja javnih prostora?

- Mislim da je forma pozivnog ili javnog konkursa nešto što treba uvesti. Jako je važno, jako interesantno da se ljudi vide, da sarađuju, razmene mišljenja. Po meni je to uvek dobar potez, da ljudi ukrste neka svoja znanja, da se priča o nekoj temi. Iz toga se uvek nešto lepo desi. Sećam se konkursa za zaštitni znak, za logo(tip) Zavoda za zaštitu spomenika kulture. Zorica Ćeranić je pozvala Mitića, Ćirovića, Arsenića i mene. Imam uvek istu vrstu ushićenja kad se završi konkurs i kad vidim radove ostalih. Pomislim, kako im je samo palo na pamet? Ja se toga nikada ne bih setila! I to je ta vrednost. Bez obzira na to koje rešenje prođe nemam tu vrstu sujete da sam opterećena time da li će moje rešenje biti odabrano. Prosto čeznem da vidim kako neko drugi misli na potpuno drugačiji način, na način koji meni nikada ne bi pao na pamet.

Iznenadi li te grad nečim? Koja su tvoja mesta u gradu?

- Ima i toga. Prijatno me iznenadila zgrada koja se gradi preko puta Muzičke škole, u Karađorđevoj ulici u Zlokućanima, uvučena je u dvorište pa je možda niste primetili. Ima neobično zaobljen ugao (projektant je arh. Dragan Popović). Lepo je videti i zaobljenu fasadu na stambenoj zgradi koju „Kej” gradi u Sinđelićevoj ulici (projektant je arh. Ružica Maksimović). Prijatno je iznenađenje i antre poslovne zgrade na „duploj traci”, mislim da je to zdanje „ABC test”-a. Izgleda da su prošla vremena pretvaranja spavaćih soba u poslovni prostor, što me raduje.

- Inače, volim da sedim na Desankinom vencu (trgu). Onako rano ujutro, ispred „Tre merli”, kad počinje dan, kad ljudi prolaze. Zbog sunca, pogleda, prolaznika. Dvorište „Bajke” je takođe divno mesto.