prva strana

Petak, 29. Mart 2024.

Revija KOLUBARA - Maj 2004 > izbor

prijava | registracija

revija

stav

prilike

ljudi

mediji

izbor

kultura

prošlost

kalendar

pisma

revija +

arhiva

impresum

pretraga

Uvertira za tragediju

Ispovest Ružice Đinđić

(Danas, 8. april 2004)

Godišnjica smrti mog oca je bila 19. marta 1999. u Valjevu. Otišla sam da pomognem majci i sa decom izašla na groblje. U nedelju sam se vratila u Beograd. U ponedeljak sam išla na pijacu, da kupim zalihe konzervi. Pričala sam sa ženama, izbeglicama, šta se radi u slučaju rata i bombardovanja.

- Čuvaj konzerve, deca ti to pojedu odmah, a onda nemaš šta da im daš! - savetovale su me dobronamerno.
Zoran je mislio da će rat trajati najviše nedelju dana, i da će se brzo završiti. Nije mi padalo na pamet da se, kao mnogi drugi, sklonim negde u inostranstvo. Sama sam odlučila da sa decom idem u Valjevo, kod majke. Nisam mogla da pretpostavim da će toliko goreti „Krušik”, jedna odavno mrtva fabrika, koja je baš pored nas. Verovala sam da je najopasnije da ostanemo u Beogradu.

- Vidimo se za par dana! - rekao nam je Zoran na odlasku.

(Foto: Ljuba Rankovic)

A onda sam se suočila sa provincijskim mrakom, koji je daleko crnji od onog beogradskog sa zamračivanjima, skloništima, podrumima, sirenama i razornim eksplozijama u „Krušiku”. I što bi moja majka rekla - došla sam da joj uznemiravam komšiluk, kome je dosta bilo i njihove muke. Unela sam bespotrebno nemir u njihove redove, tim pre, što su oni panično pojurili po konzerve, kiselu vodu, hleb. A ja sam se, par dana ranije, obezbedila, i sa hranom i sa jorganima i posteljinom, koju sam sama ispeglala. Čak sam jedanput, na par sati, skoknula do Beograda, da uzmem letnju garderobu. Našla sam Zorana, koji nije znao na koju će stranu. Onda sam išla i po kompjuter, a Luka se bio strašno uplašio što se udaljujem: „Šta će nam kompjuter?”

Posle Ćuruvijine sahrane i Zoran je morao da beži iz Beograda. Rekli su mu da je sledeći. Bili smo u podrumu, kad mi se javio negde iza ponoći.

- Tamo sam gde je Jovana plakala! - rekao mi je u šiframa, a ja sam odmah shvatila da je stigao u Crnu Goru.
- Preuzimam odgovornost za decu, a meni je najvažnije da si ti tamo gde jesi!

Negde pred kraj bombardovanja, Zoran je jedne noći banuo kod nas u Valjevo, pošto je prethodno svratio i u Beograd. Sprdao se s nama što isključujemo struju, u skladu sa upozorenjem preko radija za pravna i fizička lica, da sijalice ne budu lokatori za neprijateljske bombardere. Nismo hteli nipošto da budemo narodni neprijatelji. Nije u Valjevu bilo kao u Beogradu: sve se gledalo i prijavljivalo.

Dakle, on je došao po nas, i mi smo produžili za Crnu Goru. Onda su on i Milo napisali pismo svetskoj javnosti za Njujork tajms. Čak sam i ja putovala s njim u Bon, avionom iz Dubrovnika. Bojali smo se samo da nas ne uhapse na granici, na Debelom brijegu.

Tragedija je tim veća što je on uspeo da sačuva glavu pred progonima Miloševićevog režima, i da ga je snajperista pogodio tek kao predsednika srpske vlade. Naravno, nije se to dogodilo slučajno!