prva strana

Utorak, 19. Mart 2024.

Revija KOLUBARA - Februar 2005 > dodatak

prijava | registracija

revija

stav

prilike

ljudi

kultura

kalendar

pisma

dodatak

revija +

arhiva

impresum

pretraga

Grinfild investicije, dolazak Hrvata, rodna godina...

Slobodan Raković, novinar ekonomskog dnevnika „Pregled”, Beograd

Četvrto leto novog milenijuma biće upamćeno po prvim, sasvim malim, ali za Srbiju značajnim, koracima oživljavanja privrede. Zemlja je ponovo rangirana na lestvici kredibiliteta, investicionih i drugih rizika. Istina, dosta visoko (nisko), ali za nas značajno, jer ranije smo bili van konkurencije, što je bila jasna poruka investitrima da nas kao prokužene izbegavaju. U drugoj polovini godine je, posle potpune paralize, nastavljena privatizacija. To bi, uz božiji dar sa neba, uknjižen kao nadprosečno rodna godina bio okvir svih zbivanja u zemlji, a samim tim i u Valjevskom kraju.

„GORENJE” I „VALY” su nesumnjivo dva imena koja su obeležila privrednu godinu. Konačna odluka Slovenaca da počnu gradnju fabrike i distributivnog centra za Balkan u Valjevu u ovom trenutku je ravna odluci Stankovića da „Vistad” iz Višegrada preseli u Valjevo. Narednih godina će se videti i osetiti (u džepu) koliko će dolazak „Gorenja” uticati na sudbinu grada. Doneće Slovenci nove tehnoloije, ali i evropejski duh u rukovođenju, radu, marketingu, menjati navike...

Sve što nam nedostaje u radnoj i proizvodnoj kulturi već je stiglo u valjevsko selo Lukavac, gde se pre nekoliko godina smestila fabrika „Valy”, u narodu poznatija kao čarapara. Italijani su lane izgradili super modernu fabriku, u kojoj se pored čarapa proizvodi i donji veš. Trunka sumnje prisutna je kod italijanske investicije da cena dolaska jedne od najpoznatijih svetskih firmi „Lady gold” ne bude plaćena ekološkim akcidentima. Imaće valjda Valjevci dovoljno pameti da tu zamku zvanu farbara i otpadne vode amortizuju. U suprotnom biće to umesto uspeha najveći, tragičan promašaj.

Nema grada u Srbiji koji bi se mogao pohvaliti tako značajnim direktnim (grinfild) investicijama, koje su više od infuzije za posrnulu privredu („Gorenje”, „Valy” i „Austro therm”). Zato sva priznanja, pre svih, Žarku Kovaču, bivšem predsedniku Izvršnog odbora SO Valjevo i njegovom timu.

(Foto: Ljuba Rankovic)

KUĆA VODE „VODA” u Vrujcima u rekordnom roku izgrađena, još brže je stekla ime i prezime, jezikom novih biznismena rečeno „brend”. „Voda” je sinonim za Vrujce, ali i Vrujci za „Vodu”. U Kući vode je sve skladno od osnovnog proizvoda- VODE, preko jednostavnog neobičnog i neuobičajenog imena baš tog proizvoda - VODA, do sjajno dizajnirane ambalaže i vrunskog marketinga. U svetu nije zabeleženo da naziv proizvoda postane robna marka. Suprotnih slučajeva, kada su proizvodi krštavani po imenu proizvođača, ima na desetine. Ipak, jedna je VODA „VODA” koja je u privredni život Srbije, a posebno Valjevskog kraja, donela nova marketinška pravila.

„VINDIJA” iz Varaždina stigla je u Lajkovac. Poznati hrvatski prerađivač mleka kupio je poslednjeg dana prošle godine nekadašnju Zadružnu mlekaru Lajkovac. Cena 85,6 miliona dinara. Dolazak „Vindije” u Kolubaru je izuzetno značajan, a direktnu korist imaće stočari celog Valjevskog kraja. Na najbolji način je razbijen monopol engleskog investiciopnog fonda „Salford” iza koga stoji ruski kapital. Naravno, poreklo kapitala u ovom slučaju je nebitno, već činjenica da su ruski Englezi bili na dobrom putu da ostvare monopol, ako ne u Srbiji, ono u Kolubari i Brdima. Sada je situacija dramatično promenjena u korist seljaka. O mleko će se otmati „Salford”, preko svoje firme „Imlek”, koja ima tradiciju i izuzetno korektne odnose na ovom području, „Vindija”, ali i Ubska mlekara. Neće ni komšije iz Mačve, odnosno Šabačka mlekara, sedeti skrštenih ruku. A to znači ponovno punjenje štala i vraćanje na veliku scenu kolubarsko-simentalskih misica. Moraće i seljaci da se obrazuju, jer digitron neće biti dovoljan, već se mora savladati kompjuter i zaboraviti na sve sitne prevare tipa „jele krave rosnu travu, pa mleko razvodnjeno”.

BERIĆETNA GODINA donela je mnogo glavobolje i seljacima i otkupljivačima. Ko zna koji po redu malinarski rat je i ovog puta završen remijem. Svi su (ne) zadovoljni, ali se broj hladnjača i hektara pod malinom povećava. Uz nedaće rodne godine ne treba zaboraviti oživljavanje zadrugarstva, ali sada na savremenijim osnovama. I dok se po Kolubari i Tamnavi bele plastenici i beru tone ranog povrća, pogoni „Srbijanke” miruju. Za njih je berićet, izgleda, stečaj. Na drugom kraju, u Podgorini, vaskrsnula je iz pepela „Podgorke” nova firma „Podgorina frut”. Nove gazde su austrijska porodica Grinsvald, većinski vlasnik i Čedomir Nikolić, poznati biznismen. Sam čin oživljavanja proizvodnje ne bi toliko zavređivao pažnju da nije sa novim gazdama stigla i nova poslovna filozofija: „Nismo ovde da rešavamo socijalna pitanja, već da razvijamo posao. Svako ko je vredan, sposoban, dobronameran i kvalifikovan može naći mesto u složenom procesu od montiranja i održavanja opreme, preko proizvodnje, do plasmana robe”.

NAGRADE I PRIZNANJA posebno privrednicima, u nestabilnim uslovima, je uvek bio posao (pre)visokog rizika. Osetila je to, na najneprijatniji način, Regionalna privredna komora Valjevo, čiji je jedan od laureta „Strela osiguranje” nepun mesec dana po prijemu priznanja otišao u likvidaciju. Nepovratno je nestala poslednja finansijska institucija Valjevskog kraja.

I dok je lane inflacija probila psihološku barijeru od 10 odsto, imali smo hiper inflaciju nagrada i priznanja. Marketinške kuće su se trudile da svakom, ama baš svakom, ko se prijavi na natječaj i uplati određenu svotu za uzvrat dobije „značajno” mesto na nekoj od bezbroj rang lista. Bilo je to na granici (ne)ukusa.

Bila je prošla godina i godina štrajkova, loših privatizacija, ispraznih predizbornih obećanja, novokomponovanih gazda-prevaranata, tragikomičnih sindikalnih i partijskih lidera, koji su svoje ambicije pokušavali da ostvare u privredi koja je, uz časne izuzetke, bila na izdisaju. Iza svakog (ne)uspeha stajali su ljudi-menadžeri sa imenom i prezimenom, (ne)znanjem... Neka imena će se dugo pamtiti i po dobru pominjati. Nažalost, bilo je više onih drugih.

Prosečna mesečna plata, za one koji su je primali, u Valjevskoj opštini bila je ispod 100 evra.