prva strana

Utorak, 19. Mart 2024.

Revija KOLUBARA - Februar 2005 > ljudi

prijava | registracija

revija

stav

prilike

ljudi

kultura

kalendar

pisma

dodatak

revija +

arhiva

impresum

pretraga

Intervju

Nostalgija iz kulturnog paketa

Magistar Marina Simić, socijalni antropolog

Ljiljana Kecojević

Marina Simić u Mančesteru (Foto: Ljuba Rankovic)

Susret sa Marinom Simić predstavljao je retko prijatno iznenađenje. Dogodilo se na izložbi grafika njene školske drugarice Ane Stanković, 11. januara u galeriji „Bukva”. Poslednji put sam je u Valjevu videla 1999. godine, na promociji njene druge pesničke knjige „Laki krajevi”, koju je silno hvalio istinski znalac i njen profesor književnosti Radivoj Mikić. Već je uporedo i uspešno studirala književnost i etnologiju (antropologiju) na Filološkom i Filozofskom fakultetu u Beogradu. Prethodno je kao maturantkinja gimnazije skrenula pažnju na svoj pesnički dar zbirkom „Pred pucanj” (u užem izboru za nagradu „Desanka Maksimović”). Bila je svestrano kreativno angažovana u klubu „Horizonti”... U međuvremenu smo je, ophrvani svojom valjevskom dešperacijom, gotovo zaboravili. Ona nas nije. Daleko je odmakla na svom ambicioznom „razvojnom putu”, ali se u Valjevu vlada gotovo skromno i stidljivo kazujući šta još sanja i što joj se dešava.

– Poslednjih godina živim u Mančesteru gde sam, po okončanju studija etnologije i književnosti u Beogradu, magistrirala na katedri za socijalnu antropologiju i sada radim kao asistent na fakultetu gde pripremam i doktorat iz iste discipline.

Reklo bi se da ti sve što zamisliš ide lako?

– Ne znam da li mi ide baš lako, ali mislim da sam bila posvećena onome što sam radila. Da budem iskrena, nije mi ni bilo mnogo teško. Ja sam zaista odlučila da studiram ono što sam želela. Ne znam da li je bilo mudro što sam studirala dva ozbiljna fakulteta, jer sam mogla ranije da se usmerim na nešto uže stručno i specifičnije. To nisam učinila, ali sam dobila zanimljivo i široko obrazovanje, zaista sam uživala studirajući u Beogradu.

Kako si se sa tako stečenim našim obrazovanjem snašla u Engleskoj? Da li ti i tamo ide lako?

– Drugačije je u svakom slučaju. Najveća razlika je u tome što je Britanska akademija nauka znatno veća od SANU, tako da je mnogo veća konkurencija a rad je znatno profesionalniji. Velika je razlika što su svi koji tamo rade vrhunski profesionalci, ovde često nisu. Uz to, mnogo su bolje opremljeni, imaju pristup najnovijoj literaturi, svim svetskim časopisima i kompletnoj literaturi. Imaju resurse koje mi nemamo. Prosto je neizbežno da kasnimo u mnogim oblastima, jer nemamo dodira sa time što se dešava, dokle se u svetu stiglo.

Šta je tema tvoje doktorske disertacije?

– Radim disertaciju o popularnoj kulturi i konstrukciji nacionalnog identiteta kroz muzičko ponašanje u Srbiji. Moja magistarska teza bila je posvećena konstrukciji nacionalnog identiteta kroz našu etnografsko-muzejsku praksu.

Koliko je naša nacionalna kultura na Zapadu poznata i bliska?

– Ona je nova, drugačija i interesantna budući da je vrlo malo studija rađeno o Balkanu a još je manje onih čiji su autori stručnjaci upravo za ovu problematiku. Većina studija o Balkanu je čak loša, stvarno se oseća veliki nedostatak kvalitetne literature o ovom području.

Kad sada sabiram svoje još đačke predstave o Mančesteru - onda su mi prve asocijacije o tom gradu mašinsko-tekstilna industrija i čuveni fudbalski klub. Šta je danas Mančester?

– Mančester je vrlo daleko od toga. On izgleda kao jedan veliki spomenik industrijske revolucije, ali više nema nikakvih fabrika. To je akademski grad sa najvećim univerzitetom u Velikoj Britaniji. Potpuno je izmenio svoju sliku s početka 20. veka.

Kako si se uklopila u novu ne samo akademsku već i životnu sredinu?

– Dobro. Upoznala sam i neke ljude iz Srbije, neke ljude iz Hrvatske, ali se uglavnom družim sa svojim kolegama, sa ljudima koji imaju slična interesovanja kao i ja. Stekla sam vrlo dobre prijatelje. Uostalom, tamo ću ostati još barem tri godine.

Da li još pišeš pesme?

– Pišem ih ali je to vrlo teško raditi u Engleskoj ili bilo kojoj stranoj zemlji. Nemoguće je pisati poeziju, lepu književnost na stranom jeziku, ako niste Vladimir Nabokov, naravno. Ja po prirodi stvari pišem na srpskom jeziku i imam novi materijal koji bih volela da objavim. Ali, malo sam izašla iz književnih krugova ovde u Srbiji. Morala bih da obnovim neke veze koje sam tokom odsustva iz zemlje izgubila.

Još jedna velika, naša tema: da li se prilagođavaš novom podneblju i okruženju ili i tebe muči nostalgija?

– Iskreno, muči me nostalgija. Meni, pre svega, nedostaje jezik. To je vezano za moje interesovanje za poeziju. Zaista mi nedostaje jezik. Neki put mi se čini da bi bilo bolje da se više prilagođavam, da učstvujem u britanskom načinu života, nego što sam donela sa sobom i što pomno čuvam ceo taj svoj srpski paket.

Bilo bi ti i lakše?

– Da, bilo bi mi jednostavnije a možda bih stekla i neka drugačija iskustva od onih koja trenutno imam čvrsto se držeći tog svog kulturnog paketa koji putuje sa mnom.

Razmišljaš li o povratku?

– Razmišljam, ali to najviše zavisi od profesionalnih razloga. Zavisi od toga da li ću moći ovde da radim i napredujem onako i onoliko koliko moja struka to od mene traži. Odgovor je tako jednostavan a mogućnost mog stvarnog povratka tako neizvesna.