prva strana

Utorak, 19. Mart 2024.

Revija KOLUBARA - Februar 2005 > kultura

prijava | registracija

revija

stav

prilike

ljudi

kultura

kalendar

pisma

dodatak

revija +

arhiva

impresum

pretraga

Nacionalni svetitelj

Svetosavska beseda prof. dr Aleksandra Lome, održana u valjevskom Domu kulture 25. januara 2005.

Aleksandar Loma

Priča o Svetom Savi nije jedna. O njemu ima mnogo priča, a mnoge tek treba da budu ispričane. Ovo nije prilika da se sve o njemu kaže, a ni da se ispriča nešto sasvim novo i nepoznato. U ovakvim svečanim trenucima, najprigodnije je podsetiti se na neke poznate činjenice i eventualno pokušati da se na njih baci pokoji tračak novog svetla: jer svako podsećanje daje nam povod za ponovno promišljanje.

Prof dr Aleksandar Loma besedi na Svetosavskoj akademiji u Domu kulture (Foto: Ljuba Rankovic)

Krenimo, dakle, stopama Svetog Save. Sledeći ga, idemo utrtim stazama, koje su pre njega bile nedostupne. Trebalo bi nam mnogo vremena da prosledimo sve njegove puteve, i one istorijske, i one kuda ga je vodila narodna mašta, prepoznajući u kamenu otiske njegovih stopala i lakata, u vrelima udare njegovog štapa, u imenima sela i brda, potoka i reka, tragove njegovog prolaska.

Zadržaćemo se na nekim ključnim tačkama njegovog životnog puta, od Studenice preko Svete Gore do Svete Zemlje, i natrag do Mileševe.

Ako bih hteo da ceo srpski srednji vek zgusnem u jednu sliku, nameće mi se Bogorodičina crkva u Studenici. Po izvornoj zamisli, Nemanjina zadužbina trebalo je da bude svojevrstan spoj vizantijskog plana građevine i romaničke obrade fasada. Vrsni majstori, verovatno iz Primorja ili čak s onu stranu Jadranskog mora, iz Apulije, izgradili su crkvu do pod vrh blokovima radočelskog mramora i ukrasili je kamenim reljefima dostojnim tadašnjih vrhunskih spomenika Italije. Onda je, u završnoj fazi izgradnje, stil naglo promenjen. Romanski hram natkrunila je vizantijska kupola od opeke, obojena u crveno, po uzoru na svetogorsku Lavru.

Ta mešavina stilova ipak je dala skladnu celinu. Bogorodica Studenička postaće uzorna građevina „raške škole” u srpskom crkvenom graditeljstvu XIII veka, a i nakon što raški stil izađe iz mode, ona će ostati uzor za mauzoleje srpskih vladara: „na podobije Bogorodice studeničke” Milutin podiže Banjsku, Stefan Dečanski – Dečane, Dušan – Svete Arhanđele; mramorni ukras njenih fasada ponavlja se gotovo dva i po stoleća docnije na zidovima Resave. Jedan arhitektonski hibrid, nastao u prvim danima stare srpske države, prerastao je u njen zaštitni znak, preslikavajući se tokom celog njenog trajanja u najreprezentativnije zadužbine srpskih kraljeva, careva i despota, koje su oni podizali ne samo da bi snažili hrišćansku pobožnost, nego i da bi putem njih širili državnu i nacionalnu ideologiju.

Tako se bela studenička crkva, poput neke retke biljke, presađene sa sunčanih obala Italije u divlja balkanska brda, pri svom vrhu crveno rascvetava, kao da je ponikla u samom Bogorodičinom vrtu, kako monasi drugim imenom nazivaju atonsku Svetu Goru. Iza tog graditeljskog preokreta nije teško naslutiti neposredan ili posredan upliv Svetog Save. Sličan zaokret načiniće on docnije, kada mu se brat Stefan ovenčao krunom koju je primio od rimskog pape, da bi odmah potom Sava izdejstvovao od nikejskog patrijarha autokefalnost srpske crkve, čime je i crkvu i državu konačno odvratio od katoličkog zapada i okrenuo pravoslavnom istoku.

Taj čin je značio osamostaljenje i u odnosu na tada oslabljenu Vizantiju. To njegovo značenje takođe se može iščitati iz Bogorodice Studeničke. Njenu unutrašnjost živopisali su vrhunski grčki, verovatno carigradski slikari, koje je sam Sava doveo, ali natpisi na freskama tu, po prvi put, nisu na grčkom, nego na starom srpskom jeziku, istom onom na kojem su iz Savinog pera potekla prva dela srpske književnosti.

Bio je to, za nas Srbe, nastavak prosvetiteljske misije koju su, više od tri veka ranije, započeli slovenski apostoli Ćirilo i Metodije. Nema sumnje da se u Srbiji i pre Nemanjića, naročito u višim krugovima, čitala slovenska knjiga, pa čak neki misle da je sam Sava svoje svetovno ime Rastko mogao dobiti po knezu Rastislavu, na čiji su poziv solunska braća došla u Moravsku. Na Nemanjin dvor svraćali su i ruski monasi; sa jednim od njih Rastko je pobegao u Svetu Goru, gde je najpre boravio u ruskom manastiru. Kraj XII veka je doba prvog procvata stare ruske književnosti, i nema sumnje da je u tim događajima mladi srpski princ i novopostriženi monah imao priliku da usvoji neke ideje pravoslavnog slovenskog zajedništva, koje je, uz pripadnost istočnoj crkvi, podrazumevalo kulturnu samostalnost kako u odnosu na Rim, tako i u odnosu na Carigrad, zasnovanu pre svega na književnoj upotrebi maternjeg jezika. Često citirane reči, da Srbija treba da bude zapad na istoku a istok na zapadu, Sava, u stvari, nikad nije rekao niti napisao; stavio mu ih je u usta jedan naš moderni pisac, ali ne neprikladno: ideju koju one izražavaju prepoznajemo u celom Savinom delovanju, a ovde smo pokušali da je sagledamo oličenu u kamenu studeničke Bogorodičine crkve i u zlatu njenih fresaka. To nije prosta mešavina zapadnoevropske i vizantijske kulture, nego nov, iz nje proistekao kvalitet, izražen u srpskoj nacionalnoj samosvesti, kojoj je temelje konačno i neopozivo udario Sveti Sava.

Pomenuli smo moguću simboliku njegovog svetovnog imena Rastko. Simboličnu vrednost ima i njegov izbor monaškog imena Sava. Svoje odricanje od slasti svetovnog života mladi princ je u prvi mah shvatio kao individualni duhovni podvig; njegova želja bila je da se posveti isposničkom „otšelništvu”, po uzoru na velike utemeljitelje istočnog monaštva, a pre svih Svetog Savu Osvećenog ili Jerusalimskog, čije je ime uzeo i kome je posvetio svoju karejsku isposnicu.1 Međutim, kao početniku nije mu bilo dozvoljeno da se odmah izdvoji i usami, već je morao prihvatiti da ispočetka živi u opštežiću, u zajednici sa ostalim monasima. Vremenom se on sve više okretao radu sa drugima i za druge: za svoju monašku sabraću, crkvu u celini, državu i narod, premda mu je, po svedočanstvu njegovih biografa, ostao do kraja života žal što nije nikada mogao u dovoljnoj meri utoliti svoju žudnju za pustinjačkim tihovanjem i podvizanjem. Tokom svojih putovanja u Svetu Zemlju on nije propustio da poseti veliku Lavru Svetog Save Jerusalimskog i njegovu pećinsku isposnicu u judejskoj pustinji. Tu je svakako imao priliku da se zamisli nad smislom svoga života, koji ga je putem odricanja od telesnog radi duhovnog vodio ka odricanju od ličnog usavršavanja u korist opšte dobrobiti.

Profesor Dragan Vasiljević diriguje horovima KUD Abrašević i Hadži Ruvim (Foto: Ljuba Rankovic)

Pustinjaku izolovanom od sveta svakako je lakše postići visoke stupnje duhovnosti i svetosti nego crkvenom reformatoru, narodnom prosvetitelju i vrhunskom diplomati, što je sve Sava bio – ali samo takav, nesebičan i svome narodu posvećen Sava mogao je postati pravi nacionalni svetitelj, kakvog gotovo da samo mi Srbi imamo, koji je ostavio podjednako duboke tragove u istoriji i u narodnom predanju. Irci imaju svoga Svetog Patrika a, recimo, Jermeni tvorca svoje azbuke i prevodioca Svetog Pisma Mesropa Maštoca, ali likovi ovih i drugih svetaca, koliko god bili prisutni i živi u narodnoj tradiciji, ne poprimaju one mitološke razmere kulturnog heroja i čak kosmotvorca, koje ima srpski folklorni lik Svetoga Save. Za njega se ne vezuju samo tipične svetačke legende, nego i pravi mitovi stvaranja, kakvi kod svih naroda na svetu opisuju prevladavanje prvobitnog haosa i nastanak aktuelnog kosmičkog poretka. To mitsko pradoba poistovećuje se, u pamćenju srpskog naroda, sa vremenom kada je Sveti Sava hodao zemljom: reljef je poprimio svoje današnje oblike tek nakon što je on tuda prošao, otvarajući izvore i jezera, čineći da poteku reke i određujući im tok, raspoređujući kamenjare i plodno zemljište. Pripisuje mu se stvaranje mnogih biljnih i životinjskih vrsta, a takođe gotovo sve kulturne tekovine: gradnja kuća, obrađivanje zemlje, sirenje mleka, predenje užadi, kovanje gvožđa, pa čak i prometejski dar prve vatre ljudima.

Od svih tih priča, u pamćenje mi se ipak najdublje usekla jedna koju sam sam čuo jednog decembarskog dana pre više od dvadeset šest godina u blizini manastira Mileševe.2 Nas četvoro, moja buduća žena, dva prijatelja i ja koristili smo suv i srazmerno topao početak zime obilazeći stare spomenike rasute niz barsku prugu, u dolinama Lima, Morače i Zete. Dopešačivši od Prijepolja uz Mileševku do manastira, dugo smo se zadržali diveći se jednoj od najlepših slikarskih celina trinaestoga veka, a najduže pred portretom Svetog Save, jedinim sačuvenim koji je urađen za njegova života i po njegovom stvarnom liku. Ispraćeni iz polumraka priprate zamišljenim pogledom svetiteljevih sivoplavih očiju, poželeli smo da obiđemo Mileševac, dobro očuvanu staru tvrđavu čiji nas je obris mamio sa nedalekog stenovitog visa. Idući putem u tom pravcu, sustignemo grupu osnovaca iz obližnjeg sela Hisardžika, smeštenog pod samim Mileševcem, koji su se pešice vraćali iz škole. Čuvši kuda smo se zaputili, ponude se da nas oni vode onamo, ali nam predlože da prethodno obiđemo Savinu vodu. Umalo se nismo pokajali zbog svoga spremnog pristanka, pošto nas mališani, njih trojica, povedoše uskom i vratolomnom stazicom, pod kojom je zjapio kanjon Mileševke; u retkim trenucima kada bismo se odvažili da odvojimo pogled od kozje staze pred sobom, mogli smo na naspramnoj strani klisure, između retkih borova, videti prave divokoze kako uporedo sa nama skakuću po stenju.

Napokon stignemo do male pećine. Poplašivši nekoliko divljih golubova, nađemo u njenoj unutrašnjosti izvor bistre vode, na čijem dnu se svetlucalo mnoštvo metalnih novčića. Deca nam objasniše da tu zdravlja radi dolaze i pravoslavni i muslimani, umivaju se i ostavljaju novac; niko se ne bi usudio da uzme makar i paru od tih priloga, jer se veruje da se ne bi odatle živ vratio, nego bi se pri povratku omakao niz onu vrlet (to vele da se nekima i desilo). Pošto smo se i mi umili i nešto priložili, pokazaše nam Ljuljašku Svetoga Save. To je prirodna prečaga, neka vrsta male kraške prerasti. Predanje kaže da se Sveti Sava, boraveći kao isposnik u toj pećini, hvatao rukama za tu kamenu gredu i ljuljao, odupirući se nogama o suprotnu stranu klisure, gde se i danas u steni može videti trag njegovih stopala.

Ova na prvi pogled bizarna igra narodne maŠte, koja je smernom pustinjaku pridala svojstva koja se inače u našim legendama pripisuju Kraljeviću Marku ili Milošu Obiliću, a kod starih Grka – Heraklu, ipak nije lišena dubljeg smisla. Ako govorimo o Svetom Savi kao o duhovnom gorostasu, o divovskom kulturnom iskoraku kojim je on Srbe uveo u red civilizovanih naroda, o dubokim i neizbrisivim tragovima koje je ostavio u našem narodnom biću, onda se nemojmo čuditi prostom narodu koji je umesto tih konvencionalnih metafora stvorio slikovitu predstavu diva čije noge premošćavaju ponor kanjona, a stope ostaju utisnute u kamen. Posebno nas je očaralo to što su naši mali vodiči očito verovali u svoje priče. „Kad porastem, ja bih hteo da postanem Sveti Sava” – otelo se jednom od njih.

Ti dečaci bili su, kao i svi stanovnici njihovog sela, muslimanske veroispovesti. Utoliko nas je više impresionirala životnost njihove tradicije o Svetom Savi, u koju smo se osvedočili. Bilo je čudno čuti jednu po poreklu motiva pagansku legendu o jednom hrišćanskom svetitelju od ovih malih muslimana. Ako je Sinanpaša spaljivanjem Savinih moštiju hteo da učini kraj poštovanju koje su im ukazivali ne samo hrišćani, ngeo i islamizovani Srbi, radosno saznanje koje smo poneli iz susreta sa decom iz Hisardžika bilo je, da on u tom svome naumu nije uspeo.

Otada je prošlo dobrih četvrt stoleća, i mnogo šta se promenilo, ne samo u živopisnoj dolini Mileševke. Prošli smo, i još uvek prolazimo, kroz teška i smutna vremena. Preispitujući udeo krivice, ne samo tuđe nego i svoje, u onome što nas snalazi, bolno osećamo nedostatak, u ovom vremenu, pouzdanog putevoditelja, veroučitelja i prosvetitelja, dobrog pastira svoga naroda, kakav je bio Sveti Sava. Preostaje nam da se stalno, a ne samo ovoga dana, iznova zamišljamo nad njegovim delom, da iz njega izvlačimo prave poruke i pouke, da se borimo protiv nipodaštavanja i zaborava, ali i protiv zloupotrebe i plitkog i uskogrudog shvatanja3 onoga što ponosno nazivamo svetosavljem kao stožerom svoga nacionalnog bića.

1. Jednu zagonetku vezanu za monaško ime najvećeg srpskog svetitelja razmatramo u napisu „Sveti Sava i osetski Safa” objavljenom u časopisu Raskovnik, god. XX, br. 77–78, jesen/zima 1994, str. 120-127.

2. Ono što sledi je donekle skraćena i prilagođena verzija priloga „Stopama Svetog Save” objavljenog u vanrednom izdanju Vračarskog glasnika posvećenom 400-godišnjici spaljivanja moštiju Svetog Save “Beograd 1994”, str. 15-16. Tu je na str. 16. objavljen i snimak, koji sam 1978. sam načinio, tvrđave Mileševca sa delom sela Hisardžika pod njom. Na tom snimku je, bez moga znanja i protiv moje volje, prebrisano minare tamošnje džamije (da bi izgledala kao obična kuća). Završetak, koji je tada (uz manje štamparske greške) objavljen, a nisam ga izgovorio u ovogodišnjoj besedi, glasi: „Danas, deceniju i po docnije, o četiristogodišnjici vračarske lomače, moramo se upitati nije li se ipak i nad Sinan-pašom u međuvremenu našao neki moćniji i uspešniji poslenik zla. Oni dečaci, rođeni negde oko 1970, bili su ovih godina taman stasali za titovku nesrećne JNA, ili za neku od raznobojnih beretki, ili za presedanje u smrt na nekoj gluvoj stanici. Nadam se ipak da su njih i njihove zaobišle veće nesreće; da proverim ne mogu: imena su se pozaboravljala, adrese, nakon što su fotografije poslate, zaturile, a ono vreme izgleda još mnogo dalje nego što to hronološki jeste”.

3. Za probleme ove vrste up. naš članak „Đavolje kumstvo”, objavljen u obnovljenom časopisu Bratstvo, br. II, Beograd 1998, str. 91106.