prva strana

Četvrtak, 28. Mart 2024.

Revija KOLUBARA - Mart 2005 > ljudi

prijava | registracija

revija

stav

prilike

ljudi

kultura

kalendar

dodatak

revija +

arhiva

impresum

pretraga

arhitektura

Divčibare su sramota Valjeva

Susret sa arhitektom Dejanom Nastićem, projektantom hotela „Divčibare"

Ljiljana Ljiljak

Komentari pojedinih konkursnih radova i rešenja za Divčibare nastavljaju se nakon završenog žiriranja uz okrepljenje u „Šofer baru”. Mlađe kolege sa posebnim poštovanjem slušaju arhitektu Dejana Nastića, koji, čini se, više pita nego što sam govori. Vedrina duha, energija koju otkrivaju gest i reakcije unose posebnu lepotu u dragocenom opuštenom susretu graditelja više generacija. Podseća se na neka vremena dragocena za njega, priseća se ljudi sa kojima je radio u Valjevu: Ranka Tejića, Ace Radovića, Pere Ristovića... Priča o „prvom šoku koji je doživeo u Valjevu” – lepoti Milene Janković, sekretarice u „Progresu”, u čijem je sastavu bio i „Valjevo-projekt”, gde je glavni projektant bio tih davnih 1970-tih.

Dejan Nastić sa Milicom Grozdanić u “Šofer baru” (Foto: Ljuba Rankovic)

Otvaraju se i druge teme van onih konkursnih za uređenje Divčibara. Zašto se gradi u dolini narcisa, u tresetištima na Divčibarama. Skeptičan je da može da se formira jezero, kako sugeriše prvonagrađeni rad tima beogradskog „AGM”-a, koji ponovo visoko vrednuje. Pita za „ono ruglo – objekat na uglu” u centru Divčibara. „To nema veze sa arhitekturom!”, kaže. Za crkvu smatra da je pogrešno locirana. Nuđena je druga lokacija, bolja i prostranija, saznaje od kolega urbanista, ali nije prihvaćena. O crkvama koje se danas podižu kaže da zavrašavaju u kiču zbog „isforsiranosti”. Podseća se sa setom i jetkošću projekta za Hram svetog Save, Milana Zlokovića, koji je „remek delo naše arhitekture”, a nije prošao na konkursu.

Nastić prenosi utiske o „gradnji sa merom” u Holandiji i Danskoj, o tome kako se može uspešno graditi u pejsažu i prirodi. Ne skriva zadovoljstvo saznanjem da je njegov hotel na Divčibarama visoko vrednovan u anketi arhitekata svih generacija Valjeva, objavljenoj u Reviji „Kolubara”.

O hotelu na Divčibarama, za koji je dobio i uglednu Oktobarsku nagradu 1972, neminovno počinjemo i onaj „novinarskiji” deo susreta sa Dejanom Nastićem.

Videli ste hotel. Zato kažete „bivši hotel”?

– Bivši hotel – da! To je sramota za Srbiju, sramota za Valjevo, sramota za kompletnu sredinu da je onakav objekat, u koji je strahovita enerija bila ugrađena, koji je bio na najvišem nivou u svoje vreme u Srbiji, pao na tako niske vode. Da je sad zapušten, pokraden, uništen. Ne treba više NATO da nas bombarduje, mi sami sebe bombardujemo!

Slušajte, seljaci su počeli sekirama da seku ogradu hotela, koja je od hrastovog drveta. A mi smo iz Italije uvozili opremu, filter za bazen na primer. Kada sam pre nekoliko godina razgovarao sa onim koji je tada zakupio hotel, o upotrebi bazena čija je oprema uvezena iz Bolonje, pitao sam ga kako čisti vodu jer pamtim da je voda bila čista k'o suza, providna do dna, po svetskim standardima. Kaže mi, bacamo neku hemikaliju. Onda je jedna dama poslala brata, on se umešao u enterijer, a da ja kao autor nisam ni pitan. Zatvarali su tremove, primer naše srpske arhitekture koju sam poštovao.

Projekti, nadamo se, postoje?

– Vaš poznati Valjevac, Vlada Simović je razrađivao moje projekte. Imam još nekoliko njegovih crteža i fotografije, svedočanstvo o tome kako je hotel izgledao. Mislim da je Opština morala da „baci šapu” na taj objekat kako ništa ne bi smelo da se dira. Sada se svakodnevno po nešto ukrade. Preduzeće koje je gradilo hotel bila je beogradska „Balkanija”, čiji je generalni direktor bio Gođevac, takođe Valjevac. Bio je incijator izgradnje jer je želeo da se Divčibare afirmišu kao turistički centar. „Sloga” je to posle prihvatila, po meni vrlo loše jer je izdavala drugima umesto da su oni vodili posao. Pustili su drugima da vršljaju pa je tako postao hotel trećeg ranga i pao je, u turističkom pogledu, na niži rang nego što podrazumeva standard. Zahvaljujući toj lošoj organizaciji, propao je uticaj grada i preduzeća „Sloga” da se hotel obnovi.

A hotel na Divčibarama bio je najpoznatiji i najposećeniji hotel sa svim sadržajima koje je imao u svoje vreme. Sada je to mrtav kapital, koji i dalje propada i meni je, kao projektantu, veoma žao. Žao mi je da su se drugi umešali (arhitekte) i dograđivali nešto što nije adekvatno toj arhitekturi. Smatram, a to je i moj predlog, da Valjevska opština i Direkcija za uređenje Valjeva pokrenu pitanje očuvanja objekta (ne kao spomeničku arhitekturu) i vraćanja njegovog prvobitnog izgleda.

Da li ste zadovoljni onim što su ponudili konkursni radovi za uređenje centra Divčibara?

– Drago mi je da mi je Društvo arhitekata Valjeva ponudilo da budem član žirija. Drago mi je da radovi, ponuđeni na konkursu, daju neku perspektivu, doduše još uvek na papiru. Sad treba zasukati rukave i raditi da Divčibare postanu turistički centar koji bi pomogao i Valjevu, finansijski. Ali, da Divčibare više ne budu sindikalno odmaralište već da to bude pravi, svetski, evropski, komercijalni centar. U kome bi bili svi sadržaji privlačni za turiste iz Vojvodine, Srbije, inostranstva, da se taj divan teren i kraj koristi za čoveka. Ponuda konkursa je i lepa ideja veštačkih jezera. Da li će ona moći da bide realizovana, i kada, teško je reći.

Prva nagrada nudi organsku kreaciju urbanističkog, gde nema karakteristike gradskog, kao što ima Zlatibor. Potpuno suprotno gradskom, jedno organsko rešenje, gde je ruralno prisutno. Mi smo odbacili rešenja, koja su „prigradska”, gde su kuće složene u redu. Jedan mali nered, koji je organski vezan u red.To je teško objasniti rečima, ali se vidi na crtežu.

Rešenje koje je ponudio prvonagrađeni rad obećava da će valjevski urbanisti imati snage i moći da ostvare tu ideju i da stvore pravi urbanistički plan. Ali, ako bude i dalje divljanja i ako bude ispod ruke (ja tebi, ti meni) bojim se da se to neće moći realizovati. Moraju se dati strogi uslovi da ne bude divljanja. Divčibare moraju da budu nešto drugo nego što je Zlatibor, privlačno za turiste, rekreaciju, sport.

A o Valjevu, posle toliko godina...

– Nisam bio ovde 15–tak godina. Naročito mi se sviđa ovaj obnovljeni deo prema reci. Sviđa mi se i „Grand hotel”. Posebno je uspešno stilsko rešenje obnovljenog starog. Ja sam kao arhitekta pristalica bauhausa, savreme arhitekture, ali lepo je i to što je hotel konzerviran. Međutim, „Grand hotel” nije iskorišćen. Bio sam gost, pa sam silazio u restoranski deo.

Da li ste još nešto projektovali u Valjevu?

– Radio sam vrlo malo. Radio sam Dečiju kuhinju, koja je u jako dobrom stanju, sad sam video da je u blizini Dečijeg obdaništa u Naselju zbratimljenih gradova, u istom stilu. Radio hladnjaču „Srbijankinu”. I to je sve. Inače, bio sam odgovorni projektant „Valjevo projekta” i svake nedelje sam dolazio ovde. Preko „Valjevo projekta” sam radio i Lipovački motel, koji je takođe upropašćen.