prva strana

Petak, 29. Mart 2024.

Revija KOLUBARA - April 2005 > dodatak

prijava | registracija

revija

stav

prilike

ljudi

mediji

kalendar

dodatak

revija +

arhiva

impresum

pretraga

arhitektura

Divčibarska jezera san ili java

Ljiljana Ljiljak

Na Divčibarama danas ima mnogo manje nekad nepreglednih livada sa po kojim borom preživelim od vetrova i ledenih oluja. Uveriće vas u to sačuvane fotografije i razglednice. Te livade sa podbarnim područjima i malim jezerima bile su simboli mesta. I neizbežni narcisi. Divčibare su, uostalom, kaže legenda, ime i dobile od „devojačkih bara”. Šume su se proširile, narasle uprkos tvrdnjama skeptika da šume nestaju. Osim prirode u ovom zamrlom turističkom centru malo šta se menja. Na mestu jedinog, preostalog, jezera, davno je urađen bazen u koji voda nikad nije ušla. Posle tog debakla (ponovljenog mnogo godina docnije i sa slučajem hotela „Divčibare”) malo je bilo zahvata ili razmišljanja o tome kako pokrenuti novi ciklus ulaganja i razvoja. Stiglo se do jedva čujnog apela, zbog opravdane buke „očajnih za parama”, da se bar infrastruktura sredi, te upozorenja ekologa od pre nekoliko godina da se na Divčibarama tresetišta moraju čuvati kao retke, dragocene oaze brojnih vrsta.

Prvonagrađeni rad (Foto: Ljuba Rankovic)


Konkurs za idejno urbanističko-arhitektonsko rešenje centra Divčibara, raspisan krajem prošle godine, imao je dobre namere da se dobiju bar odgovori i ideje o tome kako da se urede i razvijaju Divčibare, kako stihija ne bi ovladala prostorom, na žalost već isparcelisanim po potrebama uglavnom parcijalnih interesa tržišta.
Pozivu na konkurs odazvalo se 11 autorskih timova i, što je najzanimljivije, najveći broj njih predlaže formiranje jezera na Divčibarama. Naravno, u dolinama obe Kameničke reke i Čalačkog potoka oko kojih bi se razvili sadržaji centra. Drugonagrađeni rad (D. Radivojević, S. Malečkov) čak predlaže tri jezera, koja bi se sastajala kod drvenog mosta ispod trafike u centru Divčibara. Najdosledniji u toj ideji, čija je okosnica upravo jezero, jeste prvonagrađeni rad tima AGM iz Beograda, arhitekata M. Đulinac, B. Petrović, I. Rašković, A. Tomić, N. Jelić i S. Paillocher.

Jezero, koje ovaj tim predlaže, dominiralo bi prostorom, zapravo dolinama tih vodotokova kao jedinstvena vodena površina. A te prostore, zna se, valja pešačiti sa dubokim čizmama na nogama i u sred vrelog leta. Jezero bi zahvatalo udolinu, od platoa gde je benzinska pumpa, pa sve do podnožja crkve. Oko jezera, dosledno, na padinama, posebno ispod Pošte i samousluge, i nasuprot hotelu „Divčibare”, sugeriše se odmereni niz kuća za odmor, manjih hotela, posebnih objekata nad samom vodom, šetališta i nekoliko mostova za pešake. Sa moćnom pijacom kod pumpe, svi sadržaji centra raspoređeni su oko jezera. Od pumpe bi išao i obilazni polukružni put na sever sa izlazom iznad hotela „Pepa”, čime bi se i tranzitni saobraćaj izmestio iz tog središta. Ovaj rad nudi i model, projekat „pametne” kuće, koja koristi padinu za maksimalnu uštedu enerije uz druge standarde u zidanju.

Đulinac, Jelić, Pallocher, Petrović, Rašković, Tomić (Foto: Ljuba Rankovic)

Najčešća pitanja autorima od ovdašnje javnosti bila su upravo ta da li je realno formirati jezera na Divčibarama. Čak su i neki članovi žirija stavljali do znanja, da je sa jezerom, inače dosledan i zaokružen koncept (projekat) nesprovodiv! Ne radi li se u tom slučaju o prevelikom izazovu za nas. Čak i da ima para dovoljno da se jezero i obale urede.

Sa tim pitanjima obratili smo se Ivanu Raškoviću, jednom od autora tima AGM.

– Ne samo da smo mi uvereni da je jezero moguće nego to govore i inženjerski podaci. Kolege, hidroinženjeri, koji su sa nama sarađivali na konkursu, izveli su preliminarnu računicu: sliv koji bi snabdevao jezero zahvata skoro šest kvadratnih kilometara, Divčibare imaju skoro nadprosečnu količinu padavina od 1.200 milimetara vodenog taloga godišnje, što znači da je to bogata rejting padavina, i, najzad, stenska masa, koja je ispod naznačenog jezera, je nepropustiva. Znači, to je moguće! – kaže Rašković.

– Postave se vodojaže i proces punjenja je otvoren, a za koliko bi se jezero formiralo, odgovor znaju hidrolozi sa jedne strane, a sa druge svi komentari o sumnjama da je jezero moguće, korisni su. Znači, u krajnjem slučaju, to je samo jedan od elemenata rešenja. To bi bio poseban inženjerski zahvat, koji je po mom mišljenju rešiv. Druga je tema način održavanja jezera. Mi smo predložili, na tome se ne insitira, mogu da ostanu i tresetišta. Ali, nezavisno od svega toga, ovaj konkurs je zapravo – anketa! LJudi vas pitaju za mišljenja, pokupe ideje, nešto upotrebe, nešto ne upotrebe, i zbog toga se niko ne uzbuđuje.

Ponudili ste i stadarde za gradnju objekata, čak malo naselje kao celinu na podini prema mogućem jezeru, što naslućuje i moguću novu vizuelnu vrednost značajnu za identifikaciju Divčibara...

– Koliko ja znam, to je stvar informacije, da čovek zna da je nešto predloženo, zacrtano, planirano, uslovljeno, da se to i poštuje. Mi sada praktično, uz Divčibare koje su zaista poznato mesto, imamo Zlatibor i Kopaonik kao turističke centre, za zimski i letnji planinski turizam i njihova iskustva. Koliko znam, na Kopaoniku se i danas poštuju uslovi, sa velikom merom uspešnosti, arhitektonskog oblikovanja, koji su dati pre 15-tak godina. Uvek je to sa manje ili više uspeha. Ali, tako se uglavnom radi. To zavisi i od onoga ko gradi. Naše institucije, nažalost, često ne funkionišu kako bi trebalo, a mogle bi biti korisne, tako da je savest investitora glavni kontrolor.

Predlažete Divčibare sa novom, velikom pijacom na lokaciji kod benzinske pumpe iznad budućeg jezera. Nije li to predimenzionirano?

– Pa, i to smo, na neki način, izvukli manje više iz jednog primera. Prvo, pijaca je uvek generator života, gde god se nalazi ona je zanimljivo mesto. A sa druge strane, opet koliko znamo iz iskustva, vrlo slična turistička pijaca na Zlatiboru odlično radi. Mala anketa među našim prijateljima koji posećuju Zlatibor to je i potvrdila, tako da smo uvereni da bi slična pijaca na Divčibarama odlično radila.

Nastićev hotel „Balkanija” („Divčibare”) obeležio je Divčibare u svoje vreme. Šta vaš rad nudi kao mogući novi „zaštitni znak”?

– Ako se gleda samo sa aspekta ideje, možda to može biti ta ideja o jezeru. Ali vidimo i iz drugih radova, pogotovu nagrađenih, da imaju ideju jezera, što je za nas bilo ne malo iznenađenje. Mislili smo da će jezero, kakvo smo predložili, bog zna kako izdvojiti naš rad. Drugonagrađeni rad predlaže čak tri manja jezera! Ono na čemu bih ja više insistirao je ovaj pristup arhitektonskom oblikovanju. Mislim da je to ono što nas na neki način veže jer i hotel „Divčibare” i ovi naši predlozi kuće za odmor vuku tu neku folklornu liniju, koja je slična onoj koju je profesor Nastić već primenio.

Divčibare
Maksimalno uvažavajući prirodni ambijent, koncentrisanom izgradnjom novih sadržaja i uspostavljanjem mreže generativnih tačaka (Jezera, Centar, Selo, Krčma, Umetnička kolonija), u prostornom i programskom smislu, kreira se posebna fizionomija mesta i stvara nov asocijativni okvir Rekreativno-turističkog kompleksa na Divčibarama. Oslanjajući se na iskustvo i napore prethodnih generacija (graditelja), rešenje nudi i unapređenje i regeneraciju postojećih sadržaja i njihovo uklapanje u sistem programsko-prostorne ponude celokupnog područja. Rešenje rezultira kreiranjem novog toponima, Divčibarskih jezera, koja treba u budućnosti da budu generator razvoja ovog područja i utemeljivač novog „duha mesta”. Čvrsta i kompaktna linearna prostorna struktura duž severne strane jezera, poseduje raznorodne i kapacitativne sadržaje Centra, čija rastresitost u prizemlju doprinosi prožimanju funkcija i očuvanju vizura. Bogata ponuda sportsko-rekreativnih i zabavnih sadržaja dopunjena uslugama i ugostiteljstvom, objedinjena je kontinuiranom mrežom pešačkih staza i komunikacija. (Iz odluke žirija)

Jezero bez betona
„Pristalica sam jezera bez betonskih i drugih sličnih brana, već onih kojima bi se pomoglo da se prirodno akumuliraju. Visoke podzemne vode su jedna od karakteristika Divčibara, koje još nismo iskoristili. Ta mala jezera svojom mikroklimom ne bi poremetila ništa na Divčibarama. Naprotiv, bila bi dragocena”, smatra geolog Dragan Petrović, koji poslednje dve godine intenzivno radi na istraživanju rezervi vode u turističkom centru Divčibare, a njih je sugerisao i svojom geološkom studijom, koju je radio za potrebe novog GUP-a Divčibara.

Konkurs za Vrujce
Prvu nagradu, u iznosu od 260.000 dinara, na arhitektonskom konkursu za uređenje Banje Vrujci, odlukom stručnog žirija, dobio je tim beogradskog arhitekte Nebojše Minjevića. U Minjevićevom timu bili su arh. Vladimir Jovanović, arh. LJiljana Vasić i arh. Mihailo Lujak. Animacija: Tihomir Minjević, uz saradnju Olivere Temišvarac.

Drugu nagradu, u iznosu od 160.000 dinara dobili su autori: arh. Aleksandar Vuja, arh. Milan Đurić i prof. arh. Spasoje Krunić, uz saradnju arh. Jelene Živančević. Tri jednakovredna otkupa, u iznosu od po 60.000 dinara, dobili su timovi autora arh. Dragana Marinčića, arh. Aleksandra Marinčića i arh. Andrea Tamaša, zatim apsolvenata arhitekture Nikole Rudića, Nikole Radovanovića i Rajana Garića, te autorski tim Instituta za arhitekturu i urbanizam Srbije (IAUS) iz Beograda: arh. mr Igor Marić, arh. dr Mila Pucar i arh. Božidar Manić (saradnik i 3-D model: stud. arh. Vuk Marić, saradnik Dragoljub Kujović).

Dva jednakovredna priznanja, u iznosu od po 30.000 dinara, dobili su autori (po azbučnom redu): Stražimir Milanović, Jelena Pavlović i Marina Šulović, odnosno autorski tim CEP-a: autor urbanističkog koncepta i rukovodilac, arh. mr Žaklina Gligorijević, projektanti - arh. Dejan Pintar, arh. Tamara Petrović i arh. Nataša Petrović, te saradnici Snežana Dimitrijević. aps. arh. Nenad Kitanović, arh. Nataša Tančev i Katarina Pandurov.
Izložba konkursnih radova biće organizovana od 18. do 29. aprila 2005. godine u Kulturnom centru u Mionici.