U Rijeci, sa Vidojem Vujićem

Utisci o susretu privrednika Srbije i Hrvatske

Zdravko Ranković

Vidoja Vujića, doktora nauka i člana Poglavarstva za školstvo, znanost i tehnologiju Primorsko-goranske županije sa sedištem u Rijeci, upoznali smo prilikom nedavnog odlaska privrednika severozapadne Srbije u posetu tamošnjim (mogućim) poslovnim partnerima. Brzo smo se uverili da je dr Vujić uspešan i ugledan čovek, uz to i ozbiljan, šarmantan i elegantan. Profesor je Riječkog univerziteta. Listali smo i njegovu obimom bar impozantnu knjigu „Menadžment ljudskog kapitala” koja je doživela drugo izdanje. Rođen je, i to da kažemo – u Trešnjici kod Malog Zvornika.

Dr Vujić i njegov kolega Ibrahim Ružnić (rodom iz Cazina) sa riječke Više ekonomske škole razgovarali su sa svojim gostom iz Valjeva, dr Radovanom Marjanovićem, o tamošnjem (riječkom) i ovdašnjem (valjevskom) visokoškolskom obrazovanju. Učinilo nam se da su kazivanja dvojice Riječana o režimu ustanovljavanja sveučilišta i veleučilišta u Hrvatskoj zanimljiva, u ponečem bar i poučna i za nas u Srbiji. Doznalo se od njih i to da su u Hrvatskoj na snazi prilična ograničenja u pogledu htenja da jedan profesor predaje na više visokoškolskih institucija. Ispoljeno je od domaćina i interesovanje za rad petničke Istraživačke stanice. Ispostavilo se u tom razgovoru da dvojica sadašnjih Riječana i sadašnji Valjevac dr Marjanović imaju i zajedničkih poznanika. Čak da ima i izgleda da još ovoga leta dr Vujić i dr Marjanović zajednički letuju kod jednoga od njih.

Poput dr Marjanovića, sabesednike iz svojih struka imali su i svi drugi učesnici aprilskog pohoda u Rijeku, organizovanog u Regionalnoj privrednoj komori Valjevo. Poneki su tog dana imali u starom (ali i sada raskošnom) zdanju Županijske komore u Rijeci razgovore sa predstavnicima nekoliko tamošnjih firmi. Pokazalo se da tih nekoliko sati nisu dovoljni da bi se sve reklo i sve saznalo. Sutradan smo zato dovedeni u situaciju, na koju su svi sa zadovoljstvom pristali, da po Rijeci šetamo duže nego što je bilo planirano jer su se poneki od naših saputnika uputili u posete riječkim firmama. O čemu je sve u tim susretima govoreno i šta je eventualno dogovoreno – nismo u mogućnosti da kažemo.

U povratku smo, međutim, bili svedoci višečasovnim poslovnim razgovorima učesnika ovoga putovanja. Neplaniranim i neorganizovanim ali, po svemu sudeći, plodotvornim. Ponešto je tada dogovoreno, učvršćena su poznanstva, razmenjivane informacije.

Putovanja pažljivom posmatraču pružaju i poneka iznenađenja, nude izvesna nova saznanja i mogućnosti za upoređivanja. Uočili smo tako da do prelaska u Hrvatsku ima poprilično novosagrađenih crkvi, a odatle ni jedne. Videli smo da i u Gorskom Kotaru postoje Ravna gora i Lepenica. Uverili se da glavna ulica u Opatiji nije promenila ime, još se po Titu zove. Začudila nas je skupoća u samouslugama. Sa zanimanjem smo čitali riječki „Novi list”, lokalne novine koje izlaze svakog dana na preko 50 strana, među najliberalnijim su u Hrvatskoj i koštaju šest kuna (blizu 70 dinara). Pažnju nam je privukao i kulturni dodatak u zagrebačkom „Jutarnjem listu” na čitavih 20 strana. Uverili smo da i u Rijeci, bar u njoj, ima nepristajanja na preveliki državni centralizam. Rečeno nam je da tamo ima grafit „Zagreb je za nas Beograd”, a u jednoj TV emisiji čuli smo mišljenje da je za Hrvate decentralizacija njihove države trenutno važnija i od ulaska u Evropsku uniju.