prva strana

Petak, 29. Mart 2024.

Revija KOLUBARA - Jul 2005 > stav

prijava | registracija

revija

stav

prilike

ljudi

kultura

prošlost

kalendar

dodatak

revija +

arhiva

impresum

pretraga

ovo vreme

Idu đaci

Milenko Radović

Valjevski vukovci sa gradonačelnikom dr Jovanom tomićem (Foto: Ljuba Ranković)

Evo kako opet idu đaci. Idu da polažu malu maturu, kako se to nekada zvalo, a kako je to nekada i bilo. Idu dečaci i devojčice, kao jaganjci, kada se već mora. Naročito je dečacima hladnjikavo oko srca. A devojčice kao da su nešto drugo. Zbilja, devojčica čim prohoda vidi se da je žensko. A ovi dečaci, momčići kobajagi, a nisu ni muško ni žensko. Ili su, na neki delikatan način, i jedno i drugo. Zato mnogi vole baš ove i ovakve dečake koji su još čitavi i celi, nevini.

 

I tako idu ove devojčice i ovi dečaci, na malu maturu a to i jeste izvesna inicijativa, kušanje moguće zrelosti, izvesno, diskretno, pripuštanje ovih najmlađih u svet starijih i odraslih. Kroz tu kapiju, ma koliko bila tesna, ima da se prođe. To je tekovina civilizacije i kulture. A i kod divljaka je uvek bilo nekakve i male i velike mature! Ništa zato što ovi đaci imaju napismeno da su uspešno završili osnovnu školu, ima još jednom da se stresu, još jednom da ih zaboli, iako ovaj test ne može da bude više važan od svih prethodnih osam godina pa sad da on odluči koliko je ko spreman! A kao da nije važno ni to što su ovakvi testovi i testiranje kao metoda tobožnjeg proveravanja đaka u školi najgori. U njima, i njima, nema ni razgovora, ni istinoljubivosti, u njima je sve dozlaboga pojednostavljeno i osakaćeno, samo crno ili belo. A kako je testomanija kod nas uzela velikoga maha, ne samo u školi, to i deca naša ponajčešće znaju samo za ono da ili za ne! I kako sada da to što se nije stiglo za osam godina ovako naprečac da se, u jednom hipu, jednim testom, sve popravi ili pokvari.

 

Ako se nije postiglo za toliko godina i toliko dana, zašto je to tako, trebalo bi priupitati i učitelje đaka i profesore, pa i školu kao takvu, i državu, jer neće biti da nije krivice i do njih. Nije pravo da ovako testovima pritiskamo i sortiramo samo đake. Trebalo bi dobro propitati i đačke učitelje i profesore, i sve one razne gore. I državu državetinu, ako je ima! Čuste li ijednom da država ova koja je kao šipak puna stranaka i partija, i narodnih poslanika, i vladinih i nevladinih organizacija, i književnika i akademika, čuste li da ikad ova država i ovi ovoliki njeni, progovoriše ozbiljno o prosveti i prosvećivanju kod nas, o tome zaista gde smo i kuda nam valja, i kako, i čime? A pri tom pitanju prosvete i prosvećivanja i modernizacije naše sva ostala pitanja su posledica i sitnice. I nikada na prvom mestu. To pitanje država ova trebalo bi da postavi. Da se čitava država od njega jedno vreme trese kao u groznici. Da građani jedno vreme i ne spavaju; da slušaju bar, ako ne znaju i ne umeju da misle. A ovako, škola skoro da nam nije ni potrebna. I deca ova umesto testove i mature da se otisnu u kakvu špekulaciju, pa još ako budu imali malo snalažljivosti i sreće šta će im škola. Pa tako i sa pismenošću iz maternjeg jezika! Eno ga onaj kako se na sva usta hvali kako ne zna ni svoj maternji jezik, ali je naumio da nam bude predsednik Republike. Tajkun!?

 

Naravno da ima one dečice zlatne koja su bila najbolja i za vreme škole, pa i na ovome testu iz srpskoga jezika. Ništa zato što ni najbolji odgovori na ovome testu ne vrede, jer na ovome testu drugih odgovora nema, osim jednih. Tako da su na ovome testu i pitanja i odgovori u jednom i za sve je jednako i isto. Pa ako ovo znanje i ne potcenimo sasvim, jer je možda bolje s njim nego bez njega, šta će ovi đaci, pogotovo ovi dobri đaci sa njim? Oni su se u školi naučili nekoj uljudnosti i nekom znanju ali šta će oni u okruženju koja je neuljudno i koje ne zna ništa, a nema ni stida. A naročito oni zaslepljeni, a grlati, koji ni iz novina ni sa televizije ne izlaze. Koji su se odomaćili, ako to već i nije njihovo, kao u nekom mračnom burdelju. Pa sada čovek da zarati s njima i da u tome ratu samo izgubi ili da i sam liči na njih. A ne treba smetnuti s uma da su svi ti, koji tako pljuju po maternjem jeziku, i ne samo njemu, uglavnom prošli sve ove mature i visoke položaje, neki i doktorate, a u jeziku maternjem su sakati. A prepotentni su i ratoborni. I kada govorim ovde o korektnosti u jeziku i dabome da nije bez značaja već pomenuta uljudnost, elementarna prosvećenost, dakle ono znanje koje je dobrim delom i formalno.

 

Ali nije reč samo o tome, pogotovo kod ljudi koji su proveli po petnaestak i više godina u školi. Jer stvarno, proživljeno znanje o jeziku je i mnogo više od osnovnoga pravopisa. Jezik naš maternji nije samo naš. Mi smo ga baštinili da bismo mogli da u njemu i učestvujemo. On ima svoje daleko poreklo, svoje iskustvo i svoju istoriju. Živeti u njemu i živeti s njim, to je bogatstvo jedno nesagledivo. Bez njega nema nam ni samopoznanja, ni razumevanja, ni sebe, ni drugih. I zar je to toliko daleko od pameti kako bi moglo da se sudi po ovome stanju kakvo nam je. A mesto toga sada su, na primer, do zaluđenosti u modi ekonomije i ekonomisti, do obožavanja i oboženja. A ekonomija je samo sredstvo, jeste važna i neophodna civilizacijska tekovina, ali nije ni posvećenost ni kultura. A i ekonomisti, bar ovi koje gledamo ne mogu da budu ni u ekonomiji naročiti, jer su prilično nepismeni. To što se i oni toliko zanose sobom i to je znak njihove male pismenosti. Jer pismenost je najpre i bitno u biću, u egzistenciji, jedna mudrost ili bar na tome putu. A oni, ta uzdanica naša jesu, čast izuzecima, ekonomije i ekonomisti iz druge ruke, izvesne repblike uzora koji su može biti i sami problematični.

 

Šta Ćemo sada sa decom ovom, najboljom u svemu pa i u maternjem jeziku, koja su baš zato stranci među svojima. Kao da su svi protiv njih. A niste li videli, baš ovih dana, dok je ovo polaganje bilo u toku, iziđu na televiziju troje, to su organizatori ovih ispita, oni su svi iz Ministarstva, izišli su da deci nešto kažu, da nešto objasne. Njih troje, verovatno da su profesori neki, ali šta su oni i kako su oni govorili da vam kosa iziđe iz glave. Po tome kako su i šta su rekli, nijedno od njih ne test ovaj, već ni dva razreda osnovne škole ne bi mogli da prođu. Pa šta sada sa dečicom ovom najboljom, i šta sa učiteljima njihovim, naročito onim najboljim, šta i sa piscem ovih redova kada svi oni i ovakvi ne mogu ništa. Oni su, može biti, samo žalost i tuga jedna. Ili su sve ovo samo prividi, fatamorgana. Pa ipak, dok sam još pri svesti, valjda, kažem da država ova prosvetu i prosvećivanje, i u tome na važnom mestu maternji jezik naš treba da stavi na svoju zastavu. I da stavi u svoju i našu himnu, da bude tako. Da se ne zavaravamo!