prva strana

Četvrtak, 28. Mart 2024.

Revija KOLUBARA - Jul 2005 > ljudi

prijava | registracija

revija

stav

prilike

ljudi

kultura

prošlost

kalendar

dodatak

revija +

arhiva

impresum

pretraga

Živa znamenitost Brankovine

(Objavljeno prvi put, u Reviji „Valjevac” – sada „Kolubara”, u martu 1995)

Zoran Joksimović

Fragmenti za biografiju prote Vladana Kovačevića, poslednjeg iz dvovekovnog kruga značajnih duhovnika brankovinskih, graditelja babolučkog Hadži-Ruvimovog spomen-hrama, Valjevca – proglašenog za ličnost 1994. godine, po jednoglasnoj odluci žirija Revije „Valjevac” (sadašnja Revija „Kolubara”)

 

Dramatično prelomni i srećni trenutak doživeo je Vladan Kovačević kada je, 1946, izbačen iz petog razreda Valjevske gimnazije. Bilo mu je, valjda, tako pisano.

 

Prota Vladan Kovačević ispred hrama u kojem je službovao više od tri decenije (Foto: Ljuba Ranković)

Sin bogomoljca i mostograditelja – U rodnom Zlatariću – zaseok Palanka kod Begove vode – čekale su ga majka Kosana (rođena Bošković iz Pričevića) i sestre Anka i Branka. Brat Dragan poginuo na Sremskom frontu. Otac Dragoslav – solunski ratnik, bogomoljac Hrišćanske zajednice vladike Nikolaja, graditelj drevnih ćuprija – tek što je umro po povratku sa nekog kuluka...

 

Nije imao vremena da razmišlja šta ga snađe, jer je, po naredbi mesnih vlasti, morao svakodnevno da prebraja stabla šljiva, jabuka i druge voćije, da zbira plugove, drljače i volove po Zlatariću i okolini.

Ali je ono „pisano” htelo da na crkvenoj slavi u Valjevu sretne dr Lazara Milina koji njega i njegove sapatnike – Dragana Novakovića iz Gradca, Dragoljuba Dragojlovića iz Rađeva Sela, Tošu Jovanovića iz Osečine, Živka Todorovića i Tomislava Pantelića iz Pričevića – poziva u bogosloviju koja se tek oporavljala. U manastirima Bogovađi i Rakovici završiše bogosloviju i upisaše studije teologije.

 

– Bogoslovi su tad bili građani drugog, trećeg ili ne znam kojeg reda. Bilo je opasno biti sveštenik. Mojoj majci dolaze žene, plaču. Koliko je puta majka otplakala nada mnom: Dete, prekini to, preča je glava... Mene i moje kolege čeličio je onaj nikolajevski duh, svi smo poticali iz bogomaljčkih familija. Hvala Bogu, sve je izašlo na dobro!

 

Pomen duše pukovnika Krajimira – Posle odsluženja jednogodišnjeg vojnog roka, ponudiše mu mesto učitelja. Mene je crkva školovala, veli im mladi bogoslov. Nastalo je lomljenje, umešao se i komitet. Vladan je ćutao, oženio se i otišao na parohiju. Ali stiže poziv za dosluženje vojnog roka. Vladan dobi još šest meseci, a njegov kolega Predrag Nikolić Cane odguli još godinu dana.

 

– Mislio sam da je smak sveta, da granatom sve dignem u vazduh. Spasiše me razumni saveti mog komandanta, pukovnika Krajimira Grbovića, Užičanina. Bio je divna ličnost, čovek kojeg i danas pominjem na liturgiji.

 

Petrija od Petrovića – Oženio se Petrijom Petrović iz Brankovine, ćerkom zemljoradnika Vladislava i Danice. Kuća Petrovića se, krajem 18. veka, ramenovala sa kućom Nenadovića. Jedna je davala kneževe, druga popove. Pop Stanoje (Petrović) poučavao je Matiju Aleksinog, potonjeg protu Nenadovića.

 

Familija Petrovića podelila se, u vreme prote Danila, na popovsku i zemljoradničku. Petrija je – od milošte Peka – od zemljoradnika Petrovića. Ona će, sa mužem Vladanom, proživeti sve lepe i sve teške, ali uvek svetle trenutke.

 

Na pop-Lukinoj parohiji – Dete, imam veliki problem – rekao je vladika dr Simeon Stanković. – U Svileuvi sveštenik mi razorio crkvu, predaje ruski u školi. Niko nema hrabrosti tamo da se primi. A Vladan je, idealista, baš želeo parohiju sa težim uslovima. On i Cane Nikolić upravo su maštali da idu u Bosnu.

 

U Svileuvi, parohiji Karađorđevog vojvode popa Luke Lazarevića, zatekao je seljačku radnu zadrugu sa 200 domova, ljude saterane u mišju rupu. Crkva zapuštena, zvonik pao, crkveni dom u magacin pretvoren. Odežda nema, ni knjiga bogoslužbenih... Mladi bračni par stigao je u Svileuvu uoči Svetog Nikole, sa kilo masti, pet kila brašna i kućnim stvarima stalim u jedne taljige.

 

– Uz podršku vladike Simeona, malo obnovim duhovnu situaciju, probudim crkveni život. Dobio sam pojce, popravio zvonaru... Mesne vlasti me proganjaju. Kad naiđe predsednik radne zadruge moraš da se skloniš. Zabranjeno mi je da se snabdevam u seoskoj prodavnici, po sve moraš u Koceljevu. Moraš da vodiš evidenciju koliko si dobio čarapa, maramica, jaja – sve se moralo prijaviti. Odrežu porez – platim. Odrežu mi novi. Popišu mi stvari, zaplene, isteraju popadiju, zapečate kuću – kao za porezu. Oteraju me u vojsku, na dosluženje...

 

Trideset godina u Brankovini – U Brankovinu, parohiju Prote Matije Nenadovića i Hadži Ruvima, protu Vladana postavio je vladnika Jovan Velimirović, 1964, posle osam godina provedenih u komirićkoj parohiji, kod male crkve u Cvetulji, kraj Zavlake, gde je ostavio, kaže, divan crkveni narod. Parohija crkve brankovinske, Protine zadužbine iz 1829, bila je početkom šezdesetih godina u raspadu.

Materijalo – Brankovina mi je propala, duhovno – Brankovina mi je propala. Tako se vajkao vladika Jovan. U Brankovini treba mnogo raditi!

 

O zapuštenosti Brankovine već je i štampa pisala. Šta je zatekao; Crkva ruinirana, bodljikavom žicom ograđena, sobrašice popadale, česma Nenadovića presušila, nekropola velikana u korovu. Vladan se sa ženom i detetom useljava u ćeliju – 30 metara kvadratnih. Ne zna odakle bi krenuo. Mora istovremeno, ništa ne može da čeka, sve je na ivici totalne propasti.

 

– Narod u Brankovini mudar, povukao se u sebe. Nema više poverenja ni u vlast, ni u popa, ni u koga. Ljubazno pozdravi vlast, pozdravi ljubazno i popa. Ali za njega prijatelja nema: i pop će da uzme od njega, i država će da uzme od njega... Parohija ogromna: Brankovina, Rabas, Kotešica, Kozličić, Zabrdica, Blizonje, Babina Luka – hiljadu domova, a 42 ne primaju sveštenika. Pođem svakoj kući: Dobar dan, došao sam da svetim vodicu. Neko kaže: Izvini, pope, mi ne primamo. Lepo zahvalim, popričam, odem dalje. Negde kažu: Nemamo kadionicu. Može i kašika. Na drugom mestu: nemamo bosiljak. Imam ja u tašni. Od 42 kuće samo dve ne primiše me...

 

Na gradnji crkveno-parohijskog doma parohijani su polagali ispit. I položili ga. Pop je prvi uzimao štanglu i kramp i kretao u Kozličanske majdane. Ostali za njim. Umesto pet dođe deset. Puštali su volove iz pluga da prevuku kamen, ciglu. Predvodio ih Milisav Dragojlović, predsednik Crkvenog odbora. Obezbeđenje placa pomogao Ljubiša Milošević, predsednik Valjevske opštine. Pomagali Razumenka Petrović, Mira Šakota i drugi iz Republičkog zavoda za zaštitu spomenika. Sagrađen je dvosobni stan za sveštenika, velika sala za narod, prostor za reprezentaciju, rezidencija vladičina, prostor za riznicu, na spratu i terasa. Može li ko izračunati koliko je sveta prošlo kroz ovaj dom. Od seljaka do đaka, što se kaže. Od radnika do akademika. Najviše crkvenih dostojanstvenika. Koliko gostiju, domaćih i stranih. Koliko pesnika iz sveta, romanopisaca, umetnika raznih fela. Seoskih, crkvenih, opštinskih, Desankinih i inih gostiju. Sve su prota Vladan i popadija Peka dočekali, ugostili, ispratili...

 

Crkva je popravljena, potekla voda kroz česmu Nenadovića, Protina škola postala muzej, Desankina škola sa bibliotekom za posetioce uređena, sobrašice doterane, riznica puna knjiga, dokumenata, starih i novopronađenih – naučnicima na raspolaganju u svako doba.

 

– Moralnu snagu dobijao sam od vladike Jovana Velimirovića. Uvek je znao koliko napredujem. Hrabrio me. Izvor duhovne snage bila mi je i Desanka Maksimović. Ona je kao dete umela da se raduje svemu novom ovde.

 

Direktor zadruge Dragić Mitrović, direktor škole Jordan Simić, pa Siniša Jevtić, i prota Vladan, bili su tim koji se svakog jutra sastajao na kafi i dogovoru. Pa oni iz Turističkog društva – Mirko Andrić, Danilo Vićentijević, Dragutin Čulić. Pa kad je Dušan Mihajlović došao za predsednika...

 

– I Desanka je, na neki način, stalni inicijator. Onako tiho, nenametljivo, kako je samo ona umela. Brankovina je delo zajedničko, pomenutih i nepomenutih – kaže prota Vladan. Ne kaže da je jedino on uvek bio na licu mesta, u centru, da su ostali dolazili i odlazili, od posla do posla...

 

Večna kuća za veliku poetesu – Kako mu je supruga Peka iz Petrovića, od kojih je i Desankina majka, prota Vladan znao se dobro sa Desankom i pre svog dolaska u Brankovinu. Moja Peka liči na mene, govorila je poetesa.

 

Brankovinski domaćin: Prota Vladan i sveštenički sin, reditelj Dejan Mijač (Foto: Ljuba Ranković)

O smrti Desanka Maksimović nije volela da govori. Tek tri godine pred smrt imala je mali srčani udar, pa je morala da glasno i o tome razmišlja. To su osetili i drugi. Svima nam je bilo stalo da Desanka bude sahranjena negde ovde – u Valjevu, na Visu, u Brankovini – ali niko nije smeo da joj to pomene. Prota se seća kako su, u njegovoj kući, Matija Bećković i Milo Gligorijević navodili razgovor na tu temu. Desanka je izbegla razgovor, rekavši: smrt ne postoji, postoji blaženi prelaz iz jednog u drugi život.

 

– A jednom prilikom, šetajući stazicom iznad crkve, kod jedne klupice mi je rekla: Što bi bilo lepo kad bih ja bila sahranjena ovde u šumi. E, Deso, nećeš ovde, trebi je mesto dole, rekao sam. A ona: Nisam ja dostojna da budem među tim velikanima... Drugom prilikom, stajali smo na platou – prirodnoj pozornici gde će kasnije biti sahranjena, odakle je često čitala svoje pesme i razgovarala sa svojim zemljacima. Zaobilazno sam upitao: Šta misliš, da ovde odredimo lokaciju? Ona kaže: Jao, što bi bilo fino! Gledam gore školu u kojoj sam učila, gledam dole crkvu i vidim ko mi dolazi, ja njih vidim – oni mene ne vide. Pa kaže: Zamisli, kraj potoka na kojem sam pravila vodeničice... A kad sam je pratio u Jovanju, Pustinju, Lelić, Ćelije, postepeno je otvarala dušu. Jednog dana kazala ovako: Ja bih rado bila sahranjena u Brankovini, ali ne mogu moga Sergija ostaviti u Beogradu. Ja nemam dece, pa sam njemu postavila ploču, ostavila prostor za sebe, po njegovoj želji stavila maketu crkve Vasilija Blaženog sa Crvenog trga. Ako bi preneli Sergija i onu ploču, lepšeg mesta za mene nema... Ali, ko će to meni dozvoliti?!

 

Već dve godine leži Desanka, po svojoj želji, u porti zavičajne crkve. Odnedavno pod istom pločom, po njenoj želji, sa svojim suprugom Sergijom Slastikovim Kalužaninom, pesnikom takođe. Prota Vladan se stara da kandilo na tom grobu ne utrne, bar dok je on u moći.

 

Gradnja Hadži-Ruvimovog spomen-hrama – Još između dva svetska rata, trudom vladike Simeona i drugih, skupljeno je dosta novaca i građevinskog materijala za gradnju hrama na temeljima za Kočine krajine (1789) spaljene crkvice u Babinoj Luci, u kojoj je popovao Rafailo Nešković potonji Hadži Ruvim. Narod je svašta pričao, a novac je za rata i posle njega mnogo devalvirao, materijal razvučen, uglavnom ugrađen u zadružni dom.

 

Neki je Buda Matić, orući crkvište, izorao parče sveće sa natpisom „risal pop Rafailo”. Od toga momenta taj čovek, zvali su ga i ludi Buda, nije imao mira, stalno je sanjao kako mu Hadži Ruvim govori: Moraš mi podići crkvu! Zbog toga je imao problema i sa vladikom i sa vlastima. Vladika je znao da tome nije vreme. Vlasti su ga izgonile. Sam je dovlačio kamen na crkvište, pa su ga i hapsili. Tek kada je proti Vladanu dao onu izoranu sveću, Buda se malo smirio, govoreći da će prodati celu imovinu za gradnju crkve. I Dušan Hadžić bio je u stanju da proda imanje, a i Momčilo Marković, svi iz Babine Luke, trebalo je da prota samo obezbedi dozvolu.

 

Kad je došao za predsednika Valjevske opštine, Dušan Mihajlović se bacio na kulturu, svaki pomak u kulturi čini čast onome ko je pokreće. Podizao je spomenike Proti Mateji, vojvodi Mišiću, Vuku, Desanki... Tad je sve bilo spremno za obnovu hrama babolučkog.

 

Pominje prota Vladan odbor od 80 članova i njegove istaknute pojedince. Hvali arheologa Željka Ježa, arhitektu Predraga Kojića koji je besplatno projektovao hram, pa predsednika opštine Slobodana Đukića, Cola Prodanovića, „Duvan”, Eroziju, „Jablanicu”, 496 nadnica Babolučana, Lala Spasojevića nadzornog organa, kolegu Dula Patijarevića, paroha babolučkog. Sve hvali. Kaže: Najvažnije da je crkva građena sa velikom ljubavlju. Sebe retko pominje. Kao predsednik građevinskog odbora morao je sve uzeti u svoje ruke, sve organizovati, sve povezivati, sve nabavljati. Danonoćno bditi nad svim. Moraš biti žrtva ako hoćeš da sagradiš crkvu. Koliko neprospavanih noći! Krene ujutru na gradilište a omrke u Šapcu, ili u Obrenovcu. Srubio je svoja kola. Zapostavio kuću... Pomoć Srba iz inostranstva, mada je jedan živeći u Americi obećavao kule i gradove – bila je zanemarljiva: oko 5000 nemačkih maraka, ni gvožđe da se plati...

 

– Spomen hram Hadži Ruvim pod krovom je. Urađena je kompletna stolarija. Postavljen privremeni ikonostas. Ugrađena časna trpeza. Osvećen je i već propevao. Poodmakla je i pogodba sa Batom Mihailovićem, slikarom pariskim, o izradi stalnog ikonostasa...

 

Brankovinu treba osetiti – Radio sam u trku sve poslove, kaže prota Vladan. Radilo se za tri čoveka. I sve obavljeno sa ljubavlju, dobro i na vreme. Meni je 66 godina, a Bog mi je dao zdravlja, fizičkog i umnog. Ipak, moram u penziju. Krug se neki zatvorio. Porodica mi je zbrinuta: sin Milan je profesor na Bogosloviji, unuke rastu, poša i ja imamo ovu kuću, naš borjak, baštu, voćnjak. Da sutra sklopim oči, ne bih imao za čim da zažalim. Mada, bilo bi mi žao što nisam još uradio i što će moje unučice plakati...

 

Predaću svom nasledniku sve. Ostaću u ovoj svetinji duhovnoj i nacionalnoj. Brankovinu treba osetiti, imati je u sebi. I pop koji ovde dođe, i učitelj, i direktor škole, i direktor zadruge koji ovde dođe mora osetiti Brankovinu, u srcu je nositi. Opasno je o Brankovini učiti, a ne osećati je, ne znam da li me razumete!

 

*

Iako duboko nepravedan, ipak je, sad se to jasno vidi, bio srećan onaj dan kada kada je pročitana naredba da se Vladan Kovačević isključuje iz V razreda Valjevske gimnazije, sa trajnom zabranom upisa u ma koju srednju školu Efnerjote. Tako se pokazalo, još jednom, da nam nisu poznati putevi Gospodnji. Bilo je, valjda, tako pisano: da prota Vladan Kovačević postane – ličnost 1994. godine, po jednoglasnoj odluci žirija Revije „Valjevac”.