prva strana

Petak, 29. Mart 2024.

Revija KOLUBARA - Jul 2005 > prošlost

prijava | registracija

revija

stav

prilike

ljudi

kultura

prošlost

kalendar

dodatak

revija +

arhiva

impresum

pretraga

ex libris

Letovanja Milovana Đ. Glišića

Na Tari, među svojima

Zdravko Ranković

Milovan Đ. Glišić je 1905. godine, pre jednog veka, dakle, bio pomoćnik upravnika (u statusu državnog činovnika druge klase) beogradske Narodne biblioteke. Primio se te dužnosti na samom početku 1901. godine i radio bibliotekarski posao sa nesvakidašnjom voljom, preduzimljivošću i predanošću. Povučen onda u usamljenost samo je u radu nalazio uživanja.

 

Predsedavao je, 6. novembra 1905, u Beogradu Prvom kongresu južnoslovenskih književnika i novinara. Zaključujući taj skup Glišić je molio njegove učesnike iz drugih država da pozdrave one kojima dolazak nije bio moguć „više od ljudi, manje od boga”.

 

Izabran je te godine u Upravni odbor Srpske književne zadruge pa zatim i za njenog potpredsednika (umesto Janka Veselinovića). Uključujući se neposredno u rad Zadruge energično se protivio ovladalom nedomaćinskom gazdovanju njenom imovinom i postao zaslužan za oporavak te institucije.

Jovan Skerlić je, takođe 1905. godine, u dve sveske „Srpskog književnog glasnika” posvetio značajnu pažnju Milovanu Đ. Glišiću. U njima je štampao svoju bibliografiju Glišićevih radova i sopstveno („osećajno”) viđenje dotadašnjeg (ispostaviće se: celokupnog) Glišićevog književnog učinka postavivši ga na vidno mesto u istoriji srpske književnosti.

 

U doba kada mu se sve to događalo, život Milovana Đ. Glišića je već zašao u 59. godinu. Književno je bio sasvim ostvaren. Zreo za zaslužene počasti koje su mu i ukazivane. Čini se da je u tim počastima imalo i opraštanja od pisca, prevodioca i kulturnog pregaoca koji je predstavljao živu znamenitost onovremenog Beograda.

 

Te godine je, ukoliko ne greši narodno pamćenje, pisac „Podvale” pošao na odmor. Ili je bolje reći – išao je na oporavak u planine Zapadne Srbije. Da li je to tada učinio prvi put – tek bi valjalo ispitati. Osećao je, svakako, da ga izdaje snaga. Nije to, sudeći po onome što se sada zna, još bila bolest, ali se Glišiću svakako nije činilo ni da je dovoljno zdrav. Dovoljno jak.

 

Boravio je na Kaluđerskim barama, u nekakvom manastirskom letnjikovcu. Pretpostavljamo da je na Taru putovao sa rabadžijama, na njihovim kolima, ili eventualno poštanskim kočijama, preko Obrenovca, Uba i Valjeva.

 

Za tu stranu, za Zapadnu Srbiju, bio je emotivno, bio je i te kako zavičajno vezan. Rođen je u selu Gradcu kraj Valjeva, pored puta što i danas iz Valjeva vodi prema Užicu. Po ocu Đorđu poreklom je iz sela Gornje Košlje u Azbukovici, u nekadašnjoj Sokolskoj nahiji. Unuk je hajdučkog harambaše Gligorija Gliše Mladenovića. A Milovanova majka Jevrosima je Užičanka. Ona je 1841. godine kao nevesta dovedena u Gradac iz Godočeva, sela u Užičkoj Crnoj Gori, u podnožju Povlena sa užičke strane. Ćerka je Matije Milićevića.

 

Poneke Glišićeve priče, one o našoj vampirskoj prošlosti, dešavale su se baš u tom podneblju, u susedstvu Godečeva. „Noć na mostu” na putu od Makovišta (Glišić je pisao: Mahovišta) preko Mravinjaca, Brezovica i reke Gradca do Dračića, a pripovetka „Posle devedeset godina” u Zarožju. U tim pričama je ovaj pisac ispoljio i odličnu upućenost u topografiju onih predela. Najzad, i čovek koji je kumovao na venčanju Jevrosime i Đorđa Glišića, Milutin Vasić, došao je na to venčanje iz Košalja. On je krštavao i njihovu decu.

 

Odlazeći, dakle, u planine Zapadne Srbvije, odlazeći na Taru, Milovan Đ. Glišić je pošao među sebi bliske ljude. Može biti i to da je on ovde imao koga srodnog i po krvi. Odnosno da se među njima svest o tom srodstvu održala sve do tada, mada su Milovanovi roditelji bili davno poumirali. Ukoliko je ta pretpostavka tačna, verovatnijim nam izgleda srodstvo po majci, jer je bilo iz novijih vremena.

 

Sledeće godine, 7. juna 1906. Glišić je, kao pomoćnik bibliotečkog upravnika, unapređen u činovnika prve (najviše) klase sa godišnjom platom od 5.400 dinara. Te godine objavljena je kao zasebna knjiga Tolstojeva „Krajcerova sonata” u njegovom prevodu.

 

Glišićeva grudobolja – u ono doba opaka bolest, najčešće sa smrtnim ishodom – postala je, prema onome što je o tome kazivala njegova sestra Stanka Glišić, očigledna početkom 1907. godine. Zima je još trajala. Pošto je bio „pun čovek, rumenih obraza i dosta kratkog vrata”, Stanka se do tada pribojavala „da ga može kaplja udariti”. Uroš Džonić je, međutim, tvrdio da se već 1906. videlo da je Milovanova bolest ozbiljna ali se on ipak nije hteo „ukloniti s posla”. A u jednom od nekrologa, objavljnim na vest o njegovoj smrti, rečeno je i to da je Milovan Đ. Glišić „predao Bogu dušu... posle dugog i teškog bolovanja”. U drugom je opet pisalo: „Poslednjih godina počeo je pobolevati. Dugo se otimao boljci, ali je ona bila jača od njega.”

 

Sredinom 1907. godine Milovan Glišić je prestao da odlazi na posao u Narodnoj biblioteci. Po lekarskoj preporuci pošao je, u julu te godine, na oporavak u planinama. Tuberkuloza pluća je onda lečena na taj način. Uroš Džonić i Jeremija Živanović pa docnije i Golub Dobrašinović pisali su da je Milovan Đ. Glišić bio tada na Zlatiboru. A piščeva sestra Stanka tvrdila je, pak, da je on tada proveo mesec dana u Podrinskom okrugu, „na čistom planinskom vazduhu”.

 

Izvesno razrešenje te nesaglasnosti o mestu Glišićevog oporavka u leto 1907. godine pružilo je docnije kazivanje užičkog lekara Luke Đuričića. Njemu su o svojim susretima sa poznatim književnikom pričali doktorovi nekadašnji pacijenti iz sela na obroncima Tare. Valja, s tim u vezi, imati u vidu i činjenicu da je o Tari mnogo kad govoreno kao delu zlatiborskog masiva. A Stanki Glišić se nekadašnja Sokolska nahija, u kojoj se nalazila i planina Tara, mogla činiti istovetnom sa Podrinskim okrugom.

 

Milovana Glišića, unekoliko oporavljenog na planini, u jesen 1907. godine opet su napali groznica i kašalj. Bolest od koje mu je 1879. godine umro i brat Milivoje, uzimala je maha. (To bolovanje je „sva srpska javnost sa strepnjom pratila” – izveštavale su onovremene novine.) Krajem te godine – tačnije: 19. novembra po starom kalendaru – Glišić se, pribravši ostatke snage, uputio u Primorje da tamo prezimi. I da se koliko-toliko nanovo oporavi. Otišao je na put bez povratka. U Dubrovniku su ga iz voza izneli na nosilima, toliko je bio iscrpen.

 

Tih dana je Milovanu Đ. Glišiću ukazana još jedna počast, poslednja u životu. Beogradski knjižar Cvijanović štampao je razglednicu „sa vanredno lepom slikom Milovana Glišića”.

 

U Dubrovniku je pisac, 7. januara 1908. godine, proslavio 61. rođendan. Činilo se da je nastupilo poboljšanje. Ali ne zadugo. Usledilo je naglo pogoršanje. Umro je 19. januara 1908. godine, uveče. Za svagda je ostao u Dubrovniku. Ondašnje novine su pisale da je Milovan Đ. Glišić tamo sahranjen – po sopstvenoj želji.

 

LITERATURA – Milovan Glišić, Politika, 20. novembar 1907, 2; Nove karte dopisnice, Štampa, 24. novembar 1907, 3; Stanka Đ. Glišić, Moje uspomene, Beograd 1933; Milovan Đ. Glišić, Sabrana dela, I-II, Beograd 1963; Golub Dobrašinović, Glišić, Milovan Đ., Leksikon pisaca Jugoslavije, knj. III, Novi Sad 1979, 240-243; Dragoljub Zorić, Život i delo Milovana Đ. Glišića, Valjevo 1991; Velibor Berko Savić, Milovan Đ. Glišić – Spomenica o 150-godišnjici rođenja, Valjevo 1997; Ilija Misailović, Zavod za zaštitu zdravlja Užice, Užice 2000, 151.

 

(Pisano za naučni skup „Sto godina turizma na Tari”.)