prva strana

Petak, 29. Mart 2024.

Revija KOLUBARA - Avgust 2005 > ljudi

prijava | registracija

revija

stav

prilike

ljudi

kultura

pisma

kalendar

revija +

arhiva

impresum

pretraga

biti valjevac

U Trebinju, bez begove kuće

Godine čine svoje

Vuk Isakovič, alijas Branko Antonić (foto: Milivoje Milinković)

Geografski posmatrano, Trebinje je deo istočne Hercegovine, zapravo najjužniji deo Hercegovine, 26 km je udaljeno od Dubrovnika, samim tim i od morske obale. Istorijski, radi se o naseobini za čije se postojanje znalo još pre gotovo 10 vekova, kada su tim prostorima hodili Rimljani. Posle je tu nastao grad-tvrđava u 14. veku, pa su ga onda zauzeli Turci. Ni Mlečani, koji vek kasnije, nisu ga zaobišli. U 18. veku naselje se širi van gradskih zidina.

 

Pobedničko slavlje u Trebinju (Foto: Ljuba Ranković)

Pozorišno gledano – Trebinje je odvajkada grad prestiža, mesto u kojem se svakoga jula okupljaju akteri najuspešnijih teatarskih ostvarenja. Nekada iz cele bivše, one oveće Jugoslavije, sada to izgleda malo drugačije. Ali, ostade tradicija da je u Trebinju mesto samo najboljim pozorištima. Bivao sam u ovom gradu, za koji mnogi tvrde da je najlepši u Bosni i Hercegovini, već tri puta. I to zahvaljujući „Limunacijama”, „Svetom Georgiju (što) ubiva aždahu” i „Propasti carstva srpskog”. Ali, davno to beše. Neki čudni ratni „sveci” su se slavili na izmaku 20. veka u ovom delu Balkana, pa je pozorište namah ućutkano. Zato je svakako lepa i uzbuđujuća vest bila da je „Abrašević” ove godine dominirao u srpskim amaterskim pozorišnim okvirima, pa su „Seobe” postale deo obnovljene trebinjske smotre.

Ova manifestacija sada ima naziv „Festival festivala”, a okuplja najbolja ostvarenja iz Crne Gore, Srbije i Republike Srpske. Mislim da je ovoga puta bio i jedan teatar iz Bosne i Hercegovine.

 

Godine čine svoje, pa još nismo ni krenuli na daleka puta, a shvatismo da se mnogo toga izmenilo. Ali ne onamo gde pođosmo, nego u Valjevu. Naime, nekada su gradski oci imali daleko više sluha za kulturu i pokušavali su, koliko su znali i umeli, da uspeh u umetničkim stvarima podrže i nagrade. I sada je tako, ali daleko više na lepim, protokolarnim rečima, no na činjenju. Bilo kako bilo, naši opštinski rukovodioci na jedvite jade, i u poslednjem momentu, nađoše za shodno da nam prevoz do Trebinja plate. Da ne govorim o činjenici da su sva ostala pozorišta na Festivalu boravila četiri ili pet dana, zahvaljujući razumevanju (i parama) gradova iz kojih dolaze. Jedino su veseli valjevski „abraševićevci” u Trebinju, do koga se autobusom putuje skoro 12 sati, a isto toliko je za povratak potrebno, proveli jedva dva dana.

 

Toliko o tome. Stavljam tačku na kuknjavu, jer svrhe nema. Ili jesi ili nisi...! Oni nisu! Elem, „starim putem za more” – preko Višegrada, Tjentišta, Gackog i Bileće, stigosmo do nama veoma dragog odredišta. Zapravo, većina od nas je više puta bila ovde toliko dana, a posebno noći, da nam Trebinje dođe kao nekakva „rezervna” varoš, mesto za koje te vežu fine uspomene, grad koji ostaje u sećanju, ali samo po nekim vedrim i lepim stvarima. „Da li će tako biti i sada?” – bilo je pitanje koje niko nije izustio, ali sam siguran da su ga mnogi, krišom, unutar sebe izrekli. Stoga nije čudo što smo odmah pokušali da obiđemo sve one „pozicije”, koje su nam pre petnaestak godina toliko mnogo značile.

Trebinje ima predivne mostove i predivnu reku. Ma koliko da je toplo, ako sednete podno kamenih lukova u kakvu lepu bašču, koja se nadvija tik uz ledenu Trebišnjicu, biće vam udobno, prijatno i posve smirujuće. Nađosmo bez po muke naš omiljeni restorančić, gde smo nekada bivali verna klijentela, i uverismo se da je ambijent kao i pre. Prisetismo se kako je baš na toj terasi sjajno muzicirao duet akustičnih gitara, kojima se bez pardona priključio i naš duo, pa je taj nostalgični četverac gitara satima „veslao” najpre po talasima, a onda i po valovima starogradskih, dalmatinskih, zabavnih i ostalih za uho prijatnih pesama.

 

Dragan Lukić i Goranka Lučić Kalember (Foto: Ljuba Ranković)

A sada... Sada je nešto sasvim drugačije. Iz voleja nas odalami do daske odšarafljeni rep, hip-hop, tehno, turbo, duka-taga, duka-taga, duka-taga i tako do nervog rastrojstva i natrag. Ne gubeći nadu, dadosmo se u potragu za prošlošću tražeći Begovu kuću. Osim što je to znamenita građevina sa istorijskom potkom, to bejaše izuzetno miran i sređen restoran sa odličnom klopom i vedrim i ljubaznim domaćinima. Patinirana arhitektura objekta i predivno, senovito dvorište, popločano ovećim oblucima, „primoravalo” vas je da tu dugo bivate i sutra se na isto mesto vratite, što se nama i te kako događalo. No, tek tu nas je čekalo neprijatno iznenađenje. Ni od bega, ni od kuće – ništa! Sravnjeno sa zemljom pre desetak godina. Kažu: „Jebi ga, rat bio”. Drugi pričaju, raspitivali smo se, „htela Opština posle tu park da sredi, a interesov’o se i Bodiroga, košarkaš, da teniske terene sagradi”. Ali nije, ne znaju zbog čega. „Možda će biti k’o i sa Osman-pašinom džamijom”, veli jedan meštanin.

 

Pitamo se šta li nam je hteo reći, objašnjava da je ta bogomolja u centru Starog grada pravo čudo! To je u isto vreme i jedna od najstarijih džamija na Balkanu, a ujedno i najmlađa? Nekako u isto vreme kad je i Begova kuća „zbrisana”, do temlja je skršena i džamija. A onda došla međunarodna zajednica, pa je u istovetnom izgledu i gabaritu spomen na Osmana vanredno brzo nikao i pre petnaestak dana svečano je i otvoren. Naravno, uz prisustvo najvažnijih društvenih i političkih faktora. Katoličku crkvu, u kojoj je u dugoj i bogatoj istoriji Trebinja nekada davno krunisan kralj Tomislav, videli smo čitavu, pa za nju nismo ništa ni pitali. No, morasmo, bogami sa zebnjom, priupitati za Arslanagića most. Taj uski, stari pešački most na iskrajku varoši za nas je bio izuzetno važan i drag. Ne samo zbog toga što ga je nepoznati primorski graditelj pre pet vekova majstorski sačinio. Ni zbog toga što je prelep i nestvarno beo, što je divota pogledati njegova tri snažna stuba i dva mala i dva velika vitka i visoka luka. Već i zbog odveć čestog dočekivanja da jutarnje sunce bane iza Leotara upravo tu, na kamenoj terasi restorana do koga smo jedino mogli doći pregazivši 80 osrednjih koraka preko Arslanagića ćuprije.

 

Tu se bezrezervno točilo domaće vino iz balona Bana „Mečke” i jela pršuta iz Valjeva doneta, a domaćini su uzvraćali lozom i bosanskim mezetlukom, uz obavezni poziv: „Izvol’te Valjevci, preuzmite kafanu!”, što su Aćim i Čolić sa zadovoljstvom i činili. Tu je „Debeli” Savić do iznemoglosti bivao duhovit, lucidan i naravno lascivan, te se smeh valjao do prvih petlova. Tu nam je Ljuba „Kuki” svojim šmirgla-glasom besedio o životu i o ljudskoj duši. Tu se tamburalo, bez da se za pojas zadene...

 

Umiri nas spoznaja da je naša monumentalna uspomena spasena u poslednjem trenutku. Kažu, već se vrli mineri vojni bili naoštrili da i sa time junački raskrste kada stiže tumačenje nekog lokalnog istoričara. Po tom „naučnom saznanju”, Arslanagići su bili ustvari Srbi i nosili su nekada časno ime Perovića. Tako, očas posla, prekrstiše most u Perovića-most, a džebana ostade za neki drugi herojski poduhvat.

 

Sam centar Trebinja je veoma čist, umiven i, može se reći, ima onaj pravi „šmek”. I to primorski, iako se radi o kontinentalnom gradiću. Kao da ste odvojili jedan mali deo Kotora, na primer, i „posadili” ga nadomak Trebišnjice. Trg, pa oko njega uličice kamenom popločane i raštrkane na sve strane. Okolo lepe, ko zna koliko stare, uglavnom jednospratne, kuće i zgradice. Mediteranska arhitektura sa doziranim ornamentima i ostalim svedenim aplikacijama. Tu i tamo poneka umiljata fontana. Puno zelenila svuda. Centar Starog grada zauzeli su stoletni platani, gorostasi koji prave božansku ’ladovinku i te kako potrebnu na tropskim temperaturama. Tu su i gradske zidine, ostaci nekadašnjeg utvrđenja, a u njihovom okrilju i dvori (ili bolje reći ono što je od toga ostalo) Jelene Anžujske. A Jelena bejaše žena kralja Stefana Uroša i mati srpskih kraljeva Dragutina i Milutina. Stoga nije ni čudo što je Trebinje kraljevska, šta kraljevska – carska varoš! 

 

Inače, Trebinjci su veoma gostoljubiv i druželjubiv narod, vazda spremni na usluzi biti. Sjajni su domaćini, dobri organizatori, krajnje predusretljivi i ljubazni. Samo mi nikad nije bilo jasno kada i šta rade? Prođete li ujutro glavnom „štraftom” videćete da su restorančići i kafeterije puni, u podne mesta nigde nemoš’ naći, a uveče... Šta za uveče uopšte i pričati, kad je dnevni bilans takav – kakav je! A kafića samo u Starom gradu ima (podatak proveren i za Ginisa), verovali ili ne, ravno – 107! Trebinje, inače, ima nešto manje od 30.000 stanovnika!

 

Pišući ovaj tekst shvatih da su mi misli odveć odvrludale, pa su čak i pažljiviji čitaoci verovatno zaboravili što smo uopšte i bili u Trebinju. No, konac delo krasi, a, bome, nema tu nešto mnogo ni da se razglaba.

 

Elem, u otmenoj, ali i vreloj, pozorišnoj dvorani Doma kulture tog julskog četvrtka odigrasmo „Seobe” za pamćenje! Nekako su se sve kockice sklopile. Motiv je bio dovoljno jak, baš kao i želja da se Trebinju vratimo na najbolji način. Energično, skoncentrisano, tačno i uigrano, vrlo ekspresivno. I, što je jako važno, sa puno duše smo odigrali ovu predstavu. Gledalište gotovo puno bi „ulovljeno” od prve scene. Teško je opisati osećaj kada vidite da publika preživljava svaku reč, svaki pokret, svaku sliku, svaku pauzu i tišinu... Kada u vazduhu lebdi dramatični muk, kada proleti kakav uzdah iz trećeg reda partera, stegnut jecaj iz dubine sale. Kada nečija suza nežno prekrije „beskrajni plavi krug i u njemu zvezdu”! I tako dva i po sata! A onda, onda smo se dugo, jako dugo, poklanjali učenoj trebinjskoj publici. Oni se nisu poklanjali, ali su nam učinili nepojamnu čast i dočekali kraj predstave na nogama. I tako stojeći dugo, jako dugo su aplaudirali! To bejaše najvažnija nagrada koju dobismo na „Festivalu festivala”!

 

Nekoliko časova kasnije i žiri nas proglasi najboljom predstavom i dodeli ukupno sedam „Zlatnih maski”. Od devet postojećih! Ili jesi, ili nisi... A mi jesmo!!!