prva strana

Subota, 20. April 2024.

Revija KOLUBARA - Novembar 2005 > ljudi

prijava | registracija

revija

stav

prilike

ljudi

kultura

kalendar

dodatak

revija +

arhiva

impresum

pretraga

Gračani – valjevski muzičari–virtuozi

„Od Valjeva i Beograda do Njujorka“

Đorđe Perić

Poznati valjevski muzičari – Gračani (otac Borko, sinovi Predrag i Nenad i unuk Borko) nestali su nam sa vidika sa zaključkom da se o njima više ništa neće moći saznati, pa ni napisati. Posle nekoliko napisa o njima u Reviji „Kolubara”, uglavnom nepotpunih i fragmentarnih, nije se niko javio da o njima kaže i nešto više. Ipak, traganje se prećutno nastavljalo.

Borko Gračanin

Borko Gračanin (Foto: Ljuba Ranković)

Nedavno sam u Beogradu pronašao, više slučajno, jednog od sinova Nenada Gračanina, gospodina Đorđa Gračanina (1939), ekonomistu u penziji, koji se odazvao molbi da mi kazuje o svojoj familiji. Veoma ljubazan i predusretljiv, Đorđe Gračanin je najpre pričao o dedi Borku i precima, koliko je zapamtio. A znao je dosta, naročito o stricu Predragu i ocu Nenadu, kao i o rođenom bratu Borku. Uz njegovu pomoć uspeo sam da saznam osnovne podatke iz biografija najslavnijih članova ove muzičke porodice, koji su kroz život sa violinom u rukama prošli, kao građani sveta, najveće svetske razdaljine: od rodnog Gradca, Valjeva i Beograda – do Njujorka i Melburna! Poštovani Đorđe Gračanin uzima reč i kazuje:

Pradeda Đorđe, slava Nikoljdan – Naš najstariji predak o kome se uvek u porodici pričalo, zvao se kao i ja: Đorđe; ja i nosim njegovo ime. O njemu malo znam. Živeo je u Gradcu, selu nadomak Valjeva. Pričalo se da je bio vrlo smeon, neustrašiv. Kad bi uveče seljaci rano polegali i pala noć, svi su se plašili veštica i vampira. Moj pradeda nije. Za opkladu izlazio je u najmračnije i najstrašnije delove sela – na groblje i tamo slobodno šetao. Zbog toga je jedno vreme bio i seoski kmet. Slavio je Sv. Nikolu, to je slava svih Gračana koji vode poreklo od Đorđa. Gračani su i docnije svake godine vrlo svečano slavili Sv. Nikolu, kako u Gradcu, posle u Valjevu, tako i u Beogradu, pa i sad u Njujorku. U Beogradu, sećam se da je prvi gost na slavi uvek bila ugledna ruska pevačica Olga Jančevecka, sa kojom su stric i tata sarađivali. Posle 1945. slava se zabranjivala u Beogradu. Ali moj otac Nenad za to nije mario. Tada je bio član Beogradske filharmonije. Posle probe, sećam se, on kaže dirigentima Živojinu Zdravkoviću i Krešimiru Baranoviću: „Ja sutra neću doći; slavim!” A oni bi tada rekli: „Dobro, čika Nešo, samo nemoj da se dalje čuje!” I tako, kad oni odu, tata se okrene kolegijumu filharmonije i kaže: „Društvo, sutra je Sv. Nikola, pozvani ste na moju slavu, dođite!” Društvo se maksimalno odazivalo – pa je veselje trajalo do zore. Pamtim da se jednog Nikoljdana sve popilo i pojelo u dobrom raspoloženju, pa čak i spremljena zimnica za sledeću godinu. I danas slavimo, pa ćemo tako raditi i dalje... moj sin, i ostali muški potomci Đorđevih Gračana.

Narodni umetnik, violinist deda Borko – O dedi Borku znam više. On je Đorđev sin, jedini od sve Đorđeve dece za koga znam. Jedno vreme se prezivao po ocu – Borko Đorđević Gračanin, ali je posle ostalo samo – Gračanin. Deda Borko Gračanin (1862-1932) je od malena svirao violinu u narodnim orkestrima, a docnije osnovao svoj orkestar, kapelu, kako se to tada govorilo. Svirao je i izvan Valjeva, po drugim varošicama i gradovima. U Beograd je konačno prešao negde posle 1910. godine. Sa sobom je poveo suprugu Zoru (umrla 1941) i sinove: Predraga i Nenada. Zora je bila rodom sa Uba. U Beogradu su se seljakali (Dorćol, Bara Venecija) dok se nisu konačno naselili na Čuburi (Ul. Novopazarska 19), koja od 1929. i sad postoji. Bila je neka narodna pesma koja počinje rečima: „Rodi majka dva nejaka sina / u zlo doba, u gladne godine / lepo im je ime nadenula / jednom Predrag, a drugom Nenade...” Otuda i imena dece. Borko je sa svojom trupom svirao u Beogradu i izvan Beograda, po kafanama, gostionicama sa prenoćištem, hotelima. Svirao je i na vašarima, svadbama, slavama. Sviranje je bilo njegovo zanimanje i od toga se živelo. Sa sobom je vodio starijeg Predraga i mlađeg Nenada. Prve pouke sviranja na tom instrumentu dobili su od oca. Zavoleli su i nasledili njegovo zanimanje, pa su tako, još vrlo mladi, postali i članovi njegove kapele.

Predrag Gračanin

Predrag Gračanin (Foto: Ljuba Ranković)

Svirajući po salonima, Borko je primetio da su otmeniji gosti tražili i pesme koje on nije znao, jer nisu bile naše. Bile su to kompozicije pisane notama. Zato je pokušao da opismeni sinove, da znaju svirati svaku pesmu sa notnih partitura. Uzeo im je školovane profesore, da bi što pre savladali i sviranje po notama. (Jedan od sinova, Nenad, u tome se usavršio. O tome više u njegovoj biografiji.) Sve dok je živeo – priča njegov unuk Đorđe – stari Borko je prihod od sviranja držao kod sebe i po potrebi delio sinovima. Bio je izuzetno pravičan, svi su ga poštovali i voleli. Kada je napunio 80 godina deda Borko je preminuo. Nije bolovao, jednostavno je lego, zaspo i – umro.

Predrag GraČanin – violinista i boem – Kao što sam već rekao, moj stric Predrag i otac Nenad su vrlo mladi počeli da sviraju u deda-Borkovoj muzičkoj kapeli. Sa njim su obišli gotovo sve znatnije varoši i gradove u Srbiji. Ali, izbio je rat (prvo Balkanski: 1912-1913, pa svetski 1914-1918) i obojica su regrutovani u vojnu muziku i iz rata izašli sa činom narednika vojne muzike... Moj otac Nenad ne bi izašao živ iz rata da nije bilo strica. Prilikom prelaska preko Albanije stric je nosio mog bolesnog oca na leđima. Otac je izvesno vreme proveo na oporavku, u bolnici srpske vojske u Bizerti (Tunis), i tako se spasao...

O Predragu ne znam da vam kažem mnogo. Nije bio srećan u braku. Sa prvom ženom Martom (umrla je 1948) imao je ćerku Divnu (1915-1951). Bila je udata za Svetu, zvaničnika policije i radila u trgovini. Jako lepo je pevala, ali je mlada umrla. Sa drugom ženom Pepicom nije imao dece. Znam da se pričalo u porodici, da je u ratu, prilikom prve izvedbe „Marša na Drinu” od Stanislava Biničkog, on svirao... Zato je imao običaj da svoje nastupe u kafanama započinje i završava uvek isto – „Maršom na Drinu”. Predrag je bio izuzetan violinista. Bio je pravi štimung-majstor, umeo je da napravi atmosferu veselja do usijanja. Radio je kao kapelnik u mnogim beogradskim kafanama (kafana Toplica, Uroševa pivnica, na Čuburi, kod Kolarca i na mnogim drugim mestima). Pratio je svojom violinom mnoge čuvene pevačice: Vuku Šeherović, Olgu Jančevecku i druge.

Predragov repertoar pesama i igara bio je vrlo širok, sastavljen uglavnom od srpskih narodnih pesama i igara, ali i novijih salonskih kompozicija, šlagera, romansi.

Đorđe je još kazivao da je iza njega ostalo puno nota u jednom koferu, za koji ne zna gde je odnesen i kad je nestao. Pitao sam ga i za pesmu „Ciganska je tuga pregolema”, ali mi on o njoj nije znao ništa da kaže. „Moguće je, ne sećam se.” Poznato mu je da je orkestar Predraga Gračanina svirao na radiju svake godine, počev od 1928, i da je prilikom snimanja ploča pratio mnoge pevače narodnih pesama, pa i čuvenog beogradskog pevača Mijata Mijatovića. „Posle Drugog svetskog rata, Predrag se penzionisao, povukao se u miran život, prodao deo naše porodične kuće na Čuburi – priča Đorđe – i odselio se. Posete su bile ređe, ali su se braća volela, poštovala i pomagala. Stric je umro tiho, 13. oktobra 1969. godine u Beogradu...”