prva strana

Utorak, 19. Mart 2024.

Revija KOLUBARA - Januar 2006 > kultura

prijava | registracija

revija

stav

prilike

ljudi

kultura

kalendar

revija +

arhiva

impresum

pretraga

biti valjevac

Leksikon YU mitologije

Valjevske teme

Redakcija Revije Kolubara

BAKIĆ, VOJIN

(Foto: Ljuba Ranković)

Jedan od prvih koji su prekoračili granice socijalističkog kipraskog realizma. Mnogi spomenici NOB-u, onaj na Petrovoj gori, pa Spomenik pobjede u Kamenskom – dva aerodinamično oblikovana aluminijska krila.

BRAĆA BAJIĆ
Poznati šumadijski pjevački duo: Toma (Tomislav) i Andrija, dva plavokosa brata-seljaka iz sela Jabučja, kolubarski srez. Njihove fizionomije – jedan nizak i kukastog nosa, drugi visok i koščat – doprinijele su njihovoj, ionako naglašenoj, karikaturalnosti. Pjevali su izvornu muziku u karakterističnom dvoglasu i pritom izvodili neku vrstu vlastitog „plesa”, trapavo se gegajući u ritmu. Iako kažu da nije volio narodnu muziku, Tito ih je obožavao, pa su pred njim pjevali čak sedam puta.

U Splitu su Braća Bajić sinonim za „dupli autobus” – autobus s harmonika-spojem, u Crnoj Gori pak za miliconera s pendrekom.

Bajići su gostovali doslovno po čitavom svijetu. „Toma i Andrija, kada govore o svojoj pevačkoj karijeri, ne pominju zlato i platinu, mada je i toga bilo, niti ogromne zarade, ne mašu svojim hitovima i milionskim tiražima, već se hvale susretima sa ljudima koje zasigurno nikada ne bi upoznali da pre tri i po decenije nisu stali pred mikrofon.

Braća Bajić, Tomislav i Andrija

Braća Bajić, Tomislav i Andrija (Foto: Ljuba Ranković)

Tako se, na primer, Tomi u srce urezalo jedno davno gostovanje u Hamiltonu. Po završetku koncerta neko iz publike je odškrinuo vrata garderobe i pitao da li može da uđe jedan stari čovek. Kad je starina ušla i videla njihove jeleke (braća Bajić i danas gotovo uvek pevaju obučeni u srpsku narodnu nošnju), uzeo je jedan, privio ga na grudi i zaplakao. „Sine, ovo je pravio Terzić iz Lazarevca, rekao je kroz suze” – seća se Toma. „Niko na svetu ne može to tako da napravi osim njega.”

Kad smo se vratili kući proverio sam čiji su rad jeleci koji su nama ostali od oca. Starina je bio u pravu.”
Kad je već o srpskoj narodnoj nošnji reč, Andrija dodaje i priču o indijanskom poglavici u kanadskom rezervatu koga su upoznali 1978. godine, Džimiju Smitu, kako je poglavici bilo ime, toliko se dopala naša šajkača da je bez imalo dvoumljenja braći dozvolio da obuku njegovu nošnju u zamenu za srpsku kapu.

Sreli su u Americi i pilota Ričarda Feldmana. Njega su seljaci u Moravcima spasli zajedno sa ostalim članovima posade koji su se našli u savezničkom avionu što je pao u kukuruze, sredinom Drugog svetskog rata. „Seljaci su im dali svoja odela i sproveli u Pranjane odakle su se Amerikanci domogli slobode”, kaže Toma i dodaje da se u Moravcima još prepričava anegdota nastala povodom tog događaja. „Sve što je bilo u avionu, a priča se da je bilo hrane da celo selo preživi tri meseca, seljaci su odneli svojim kućama. Na kraju je ostala samo olupina, a i nju je jedan Moravac uspeo da strpa u zaprežna kola planirajući da od toga napravi dvorišnu ogradu. Sretne ga drugi i upita: „Kako, bre, uspe da isečeš onoliki avion?” „Sekirom, znaš valjda kako se seče avion”, ko iz topa će ovaj kao da svaki dan samo to radi, komada avione.

Toma Bajić je i etnomuzikolog neke vrste, te je u istom intervjuu ispričao i ovu, u svakom smislu poučnu priču: „Sećam se, na jednom festivalu u Austriji gde smo i mi pevali, prišao nam je jedan Nemac i pitao da li nam je na repertoaru pesma, Ali Paša na Hercegovini, nije bila, ali kad sam se vratio u Beograd, bacio sam se u potragu i pronašao je. Pesma je nastala u srednjem veku a govori o tome kako Ali Paša iz Hercegovine piše lepoj Mari u Bišću i pita je da li bi pošla za njega. Ona odgovara: Prosiš li me neću poći za te, ženiš li se ubiću se mlada. Jasno je da je ljubav dvoje mladih bila nemoguća zbog različite verske pripadnosti, a jasno je i zašto se Švaba interesovao baš za tu pesmu.”

DŽAJIĆ, DRAGAN

Dragan Džajić, Ljupko Petrović i Mima Begović

Dragan Džajić, Ljupko Petrović i Mima Begović (Foto: Ljuba Ranković)

Levo krilo Crvene Zvezde i reprezentacije. O njemu je do sada sve napisano: da je igrao sa Peleom na njegovoj oproštajnoj utakmici i da je do ludila dovodio najboljeg desnog beka na svetu tokom sedamdesetih, Nemca Bertija Fogsta. Zato slede nešto drugačiji redovi. Džaja je bio najuspešniji srpski direktor svih vremena. Kao glavni menadžer FK Crvena Zvezda, početkom devedesetih doveo je taj klub na mesto prvaka Evrope i sveta, što predstavlja najveći uspeh klupskog fudbala na ovim prostorima ikad. Ipak, iz toga ljudi ne izvlače nikakvu pouku. Na prvim višepartijskim izborima biraju najgoreg direktora i sa njim odlaze u ponor, bedu i prokletstvo.

Pored teledirigovanog centaršuta i famozne leve noge, Džaja je imao još jedan fenomenalan organ: muda. Poznato je da je izbacio „radikale” sa stadiona, a takođe nije dozvolio fudbalskom klubu Obilić da igra utakmice u Evrokupovima na Zvezdinom terenu. U doba začetka najsurovijeg šovinizma na ovim prostorima Džaja kapira da su najveće kompanije multinacionalne kompanije. Zato stvara tim sastavljen od igrača iz svih republika zemlje u raspadanju i dovodi ga na krov Evrope i sveta. Iz decenije ludila izlazi bez mrlje, dobrodošao svuda pa tako i na četiri strane pune hvalospeva koje mu 2001. godine posvećuje zagrebački magazin Globus.

HEROJI, NARODNI
Mislim da ih je službeno bilo negdje oko tisuću i nekoliko stotina. Postoji knjiga koja se zove „Zbornik narodnih heroja”, izdata, čini mi se, početkom sedamdesetih. Sadrži biografske podatke, fotografije... Knjiga je bila užasno skupa, ali se mogla naći u svakoj biblioteci koja je „držala do sebe”.

Nedaleko od Valjeva u Srbiji uzdiže se veličanstven spomenik od aluminija: čovjek visoko uzdignutih ruku. To je lik narodnog heroja Stjepana Filipovića-Steve, metalskog radnika iz Opuzena kod Metkovića. Taj se neustrašivi borac i komandant bataljona Tamnavsko-kolubarskog partizanskog odreda isticao od početka ustanka brojnim junačkim podvizima, dok ga Nijemci nisu zarobili u februaru 1942. godine. Herojski se držao, premda su ga strašno mučili nekoliko mjeseci. Da bi ipak nešto postigli, Nijemci su odlučili da ga javno objese, a narodu, da ga zaplaše, naredili su da prisustvuje vješanju. Dok su ga vodili na vješanje, Stevo je pozivao narod na borbu i klicao narodnooslobodilačkoj borbi i Komunističkoj partiji. Pod vješalima, s omčom o vratu, uzdignutih ruku i stisnutih pesti klicao je slobodi koja će uskoro doći.

ORLOVIĆ, MIĆA

Mića Orlović

(Foto: Ljuba Ranković)

Mića Orlović bio je ne samo eminentni tv-voditelj, već i neka vrsta jugoslovenskog pandama Džona Vejna. Kršan i markantan, sa humorom alpari onom teksaškom, vodio je kvizove i kontakt emisije ležerno i urođenom lakoćom. Zabavan ali i odrješit, predstavljao je prototip balkanskog muškarca/kauboja naspram feminiziranih tipova koji su kasnije naselili ekrane noseći svilene kravate i naušnice. Mića je bio, iako se to manje zna, i strip-legenda. Bio je policijski inspektor u prvim domaćim foto-stripovima gdje je kao lik proganjao kriminalce i svakokakva spadala.

VICANOVIĆ, VICAN
Beogradski fotograf, postao je zvijezda fotkajući naše kasnosocijalističke političare u običnim, svakodnevnim pozama i situacijama: Vidoje Žarković koji zijeva, Vrhovec s pljugom, ili autoportret na kojoj zajedno sa Stipom Šuvarom jede grah i slične fotke, bez sumnje su udahnule humanost sivim i distantnim domaćim političarima i bile važan dio kulture političke i pop-svakodnevice.

Vican je sedamdesetih radio i pin up cure i rock-bandove, a onda, u slijedećoj dekadi, za beskrajnih skupštinskih sjednica i partijskih kongresa, sve češće ga je kamera hvatala kako se šulja ispod govornice s onim demodiranim, dugačkim mikrofonima.

Nažalost, kad je s fotografije, od svjedoka vremena prešao u aktivnu politiku, izabrao je najgoru moguću varijantu i time pokazao da su sve one godine iskustva bile uzalud i da ništa nije naučio.

VOJNA INDUSTRIJA
Jugoslavija je bila veoma jaka u proizvodnji i izvozu oružja i vojne opreme: Soko, Mostar bila je jedna od tvornica vojnih i civilnih aviona; Bratstvo, Novi Travnik – proizvodnja lake i teške artiljerije; Crvena Zastava, Kragujevac – lako naoružanje (PAP, M70, pištolj CZ99); Krušik, Valjevo - municija; Đuro Đaković, Slavonski Brod - tenk M-80; Prvi Partizan, Užice - municija; Borac, Travnik - konfekcija za JNA; Željezara Jesenice - tenkovske kupole; Iskra - uređaji veze; Fotona - mjerne sprave tenkova; Kik - crni barut, dimne bombe.

Leksikon Yu mitologije nastao je na inicijativu Dubravke Ugrešić. U razdoblju 1989–2004. mnogi su doprinosili oživotvorenju te zamisli, među njima i Živoslav Miloradović, naš saradnik. Izdavači knjige su „Rende” (Beograd) i Postskriptum (Zagreb).