Jedan od prvih koji su prekoračili granice socijalističkog
kipraskog realizma. Mnogi spomenici NOB-u, onaj na Petrovoj gori, pa Spomenik
pobjede u Kamenskom – dva aerodinamično oblikovana aluminijska krila.
BRAĆA BAJIĆ
Poznati šumadijski pjevački duo: Toma (Tomislav) i Andrija,
dva plavokosa brata-seljaka iz sela Jabučja, kolubarski srez. Njihove fizionomije
– jedan nizak i kukastog nosa, drugi visok i koščat – doprinijele su njihovoj,
ionako naglašenoj, karikaturalnosti. Pjevali su izvornu muziku u karakterističnom
dvoglasu i pritom izvodili neku vrstu vlastitog „plesa”, trapavo se gegajući u
ritmu. Iako kažu da nije volio narodnu muziku, Tito ih je obožavao, pa su pred njim
pjevali čak sedam puta.
U Splitu su Braća Bajić sinonim za „dupli autobus” – autobus
s harmonika-spojem, u Crnoj Gori pak za miliconera s pendrekom.
Bajići su gostovali doslovno po čitavom svijetu. „Toma i
Andrija, kada govore o svojoj pevačkoj karijeri, ne pominju zlato i platinu,
mada je i toga bilo, niti ogromne zarade, ne mašu svojim hitovima i milionskim
tiražima, već se hvale susretima sa ljudima koje zasigurno nikada ne bi upoznali
da pre tri i po decenije nisu stali pred mikrofon.
Tako se, na primer, Tomi u srce urezalo jedno davno gostovanje
u Hamiltonu. Po završetku koncerta neko iz
publike je odškrinuo vrata garderobe i pitao da li može da uđe jedan stari čovek.
Kad je starina ušla i videla njihove jeleke (braća Bajić i danas gotovo uvek
pevaju obučeni u srpsku narodnu nošnju), uzeo je jedan, privio ga na grudi i
zaplakao. „Sine, ovo je pravio Terzić iz Lazarevca, rekao je kroz suze” – seća
se Toma. „Niko na svetu ne može to tako da napravi osim njega.”
Kad smo se vratili kući proverio sam čiji su rad jeleci koji
su nama ostali od oca. Starina je bio u pravu.”
Kad je već o srpskoj narodnoj nošnji reč, Andrija dodaje i
priču o indijanskom poglavici u kanadskom rezervatu koga su upoznali 1978.
godine, Džimiju Smitu, kako je poglavici bilo ime, toliko se dopala naša šajkača
da je bez imalo dvoumljenja braći dozvolio da obuku njegovu nošnju u zamenu za
srpsku kapu.
Sreli su u Americi i pilota Ričarda Feldmana. Njega su seljaci
u Moravcima spasli zajedno sa ostalim članovima posade koji su se našli u
savezničkom avionu što je pao u kukuruze, sredinom Drugog svetskog rata. „Seljaci
su im dali svoja odela i sproveli u Pranjane odakle su se Amerikanci domogli
slobode”, kaže Toma i dodaje da se u Moravcima još prepričava anegdota nastala
povodom tog događaja. „Sve što je bilo u avionu, a priča se da je bilo hrane da
celo selo preživi tri meseca, seljaci su odneli svojim kućama. Na kraju je
ostala samo olupina, a i nju je jedan Moravac uspeo da strpa u zaprežna kola
planirajući da od toga napravi dvorišnu ogradu. Sretne ga drugi i upita: „Kako,
bre, uspe da isečeš onoliki avion?” „Sekirom, znaš valjda kako se seče avion”,
ko iz topa će ovaj kao da svaki dan samo to radi, komada avione.
Toma Bajić je i etnomuzikolog neke vrste, te je u istom
intervjuu ispričao i ovu, u svakom smislu poučnu priču: „Sećam se, na jednom
festivalu u Austriji gde smo i mi pevali, prišao nam je jedan Nemac i pitao da
li nam je na repertoaru pesma, Ali Paša na Hercegovini, nije bila, ali kad sam
se vratio u Beograd, bacio sam se u potragu i pronašao je. Pesma je nastala u
srednjem veku a govori o tome kako Ali Paša iz Hercegovine piše lepoj Mari u Bišću
i pita je da li bi pošla za njega. Ona odgovara: Prosiš li me neću poći za te, ženiš
li se ubiću se mlada. Jasno je da je ljubav dvoje mladih bila nemoguća zbog
različite verske pripadnosti, a jasno je i zašto se Švaba interesovao baš za tu
pesmu.”
DŽAJIĆ, DRAGAN
Levo krilo Crvene Zvezde i reprezentacije. O njemu je do
sada sve napisano: da je igrao sa Peleom na njegovoj oproštajnoj utakmici i da
je do ludila dovodio najboljeg desnog beka na svetu tokom sedamdesetih, Nemca
Bertija Fogsta. Zato slede nešto drugačiji redovi. Džaja je bio najuspešniji
srpski direktor svih vremena. Kao glavni menadžer FK Crvena Zvezda, početkom
devedesetih doveo je taj klub na mesto prvaka Evrope i sveta, što predstavlja
najveći uspeh klupskog fudbala na ovim prostorima ikad. Ipak, iz toga ljudi ne
izvlače nikakvu pouku. Na prvim višepartijskim izborima biraju najgoreg
direktora i sa njim odlaze u ponor, bedu i prokletstvo.
Pored teledirigovanog centaršuta i famozne leve noge, Džaja
je imao još jedan fenomenalan organ: muda. Poznato je da je izbacio „radikale”
sa stadiona, a takođe nije dozvolio fudbalskom klubu Obilić da igra utakmice u
Evrokupovima na Zvezdinom terenu. U doba začetka najsurovijeg šovinizma na ovim
prostorima Džaja kapira da su najveće kompanije multinacionalne kompanije. Zato
stvara tim sastavljen od igrača iz svih republika zemlje u raspadanju i dovodi
ga na krov Evrope i sveta. Iz decenije ludila izlazi bez mrlje, dobrodošao
svuda pa tako i na četiri strane pune hvalospeva koje mu 2001. godine posvećuje
zagrebački magazin Globus.
HEROJI, NARODNI
Mislim da ih je službeno bilo negdje oko tisuću i nekoliko
stotina. Postoji knjiga koja se zove „Zbornik narodnih heroja”, izdata, čini mi
se, početkom sedamdesetih. Sadrži biografske podatke, fotografije... Knjiga je
bila užasno skupa, ali se mogla naći u svakoj biblioteci koja je „držala do
sebe”.
Nedaleko od Valjeva u Srbiji uzdiže se veličanstven spomenik
od aluminija: čovjek visoko uzdignutih ruku. To je lik narodnog heroja Stjepana
Filipovića-Steve, metalskog radnika iz Opuzena kod Metkovića. Taj se neustrašivi
borac i komandant bataljona Tamnavsko-kolubarskog partizanskog odreda isticao
od početka ustanka brojnim junačkim podvizima, dok ga Nijemci nisu zarobili u
februaru 1942. godine. Herojski se držao, premda su ga strašno mučili nekoliko
mjeseci. Da bi ipak nešto postigli, Nijemci su odlučili da ga javno objese, a
narodu, da ga zaplaše, naredili su da prisustvuje vješanju. Dok su ga vodili na
vješanje, Stevo je pozivao narod na borbu i klicao narodnooslobodilačkoj borbi
i Komunističkoj partiji. Pod vješalima, s omčom o vratu, uzdignutih ruku i
stisnutih pesti klicao je slobodi koja će uskoro doći.
ORLOVIĆ, MIĆA
Mića Orlović bio je ne samo eminentni tv-voditelj, već i
neka vrsta jugoslovenskog pandama Džona Vejna. Kršan i markantan, sa humorom
alpari onom teksaškom, vodio je kvizove i kontakt emisije ležerno i urođenom
lakoćom. Zabavan ali i odrješit, predstavljao je prototip balkanskog muškarca/kauboja
naspram feminiziranih tipova koji su kasnije naselili ekrane noseći svilene
kravate i naušnice. Mića je bio, iako se to manje zna, i strip-legenda. Bio je
policijski inspektor u prvim domaćim foto-stripovima gdje je kao lik proganjao
kriminalce i svakokakva spadala.
VICANOVIĆ, VICAN
Beogradski fotograf, postao je zvijezda fotkajući naše
kasnosocijalističke političare u običnim, svakodnevnim pozama i situacijama:
Vidoje Žarković koji zijeva, Vrhovec s pljugom, ili autoportret na kojoj
zajedno sa Stipom Šuvarom jede grah i slične fotke, bez sumnje su udahnule
humanost sivim i distantnim domaćim političarima i bile važan dio kulture
političke i pop-svakodnevice.
Vican je sedamdesetih radio i pin up cure i rock-bandove, a
onda, u slijedećoj dekadi, za beskrajnih skupštinskih sjednica i partijskih
kongresa, sve češće ga je kamera hvatala kako se šulja ispod govornice s onim
demodiranim, dugačkim mikrofonima.
Nažalost, kad je s fotografije, od svjedoka vremena prešao u
aktivnu politiku, izabrao je najgoru moguću varijantu i time pokazao da su sve
one godine iskustva bile uzalud i da ništa nije naučio.
VOJNA INDUSTRIJA
Jugoslavija je bila veoma jaka u proizvodnji i izvozu oružja
i vojne opreme: Soko, Mostar bila je jedna od tvornica vojnih i civilnih
aviona; Bratstvo, Novi Travnik – proizvodnja lake i teške artiljerije; Crvena
Zastava, Kragujevac – lako naoružanje (PAP, M70, pištolj CZ99); Krušik, Valjevo
- municija; Đuro Đaković, Slavonski Brod - tenk M-80; Prvi Partizan, Užice -
municija; Borac, Travnik - konfekcija za JNA; Željezara Jesenice - tenkovske
kupole; Iskra - uređaji veze; Fotona - mjerne sprave tenkova; Kik - crni barut,
dimne bombe.
Leksikon Yu mitologije nastao je na inicijativu
Dubravke Ugrešić. U razdoblju 1989–2004. mnogi su doprinosili oživotvorenju te
zamisli, među njima i Živoslav Miloradović, naš saradnik. Izdavači knjige su
„Rende” (Beograd) i Postskriptum (Zagreb).