Ogrešio sam dušu, jer još nisam ništa opširno pisao o Dragi
Jonaš, čuvenoj spikerki radija i televizije. Pomenuo sam je dva-tri puta, ali
to nije ni mrvica od onoga što je Draga zaslužila svojim radom.
(Foto: Ljuba Ranković)
Draga ovako objašnjava svoj talenat za taj posao, nimalo
lak, ali može dobrom radniku na tome poslu da obezbedi veliku popularnost: – Ja
sam ćerka Bogoljuba Ilića, trgovca, koji, kada je prestao da radi u vreme
velike ekonomske krize, tridesetih godina dvadesetog veka, dođe u valjevsku opštinu
i zamoli za neki posao. Razmisliše opštinari, pa mu predložiše da se primi dobošarske
uloge. Znači da sam ja nasledila njegov vanredni dar za sličan posao. Jer šta
je drugo spiker nego vrsta javnog radnika na prenošenju vesti. Druga su vremena
bila kad je od oca postao dobošar. Stao bi na dvadesetak mesta u gradu, i počeo
čitati razne naredbe, uredbe i vesti važne za građane Valjeva. Tada nije bilo
ni radija ni televizije, pa je građanima dobro došlo da bar na taj način dobiju
vesti.
Bogoljub je bio načitan, uvek je malo šale unosio u vreme
kada je saopštavao narodu vesti. Bilo je i smeha. Za vreme okupacije čitao je i
naredbu nemačke komande da se sve uniforme, pravljene za vojna lica, donesu u
komandu mesta, inače će onaj ko to ne učini, biti strogo kažnjen. Kad završi čitanje,
čika Bogoljub kaže, naravno tiše nego kad čita vesti i saopštenja: „Oboj,
prekroj, pa se nikog ne boj!”
Draga je rođena 1922. godine i dočekala je okupaciju sa
nepunih 20 godina. Međutim, nekome je palo na pamet da dobije poene na tuđoj
muci, pa je tako Draga uhapšena noću između 16. i 17. februara 1942. godine.
Doterana je u veliki valjevski zatvor. Posle nekoliko dana, nas stotinak tada
uhapšenih prebačeno je u Tadića magacin u Tešnjaru, a zatvorenice su ostale u
dvema sobama u prizemlju novog zatvora. Već 24. februara smo crnim autobusima
Gestapoa prebačeni u šabački logor, osnovan u leto 1941. godine.
Nema smisla da pričam kako je ko prošao. Draga je dobila
takve batine, kakve nisu dobili ni mnogi muškarci.
(Foto: Ljuba Ranković)
Komandant logora, jedan Nemac, debeo i naduven, govorio je
na svom jeziku, dok nam je njegov govor prevodio Kuferšmit, podoficir u službi
nemačke tajne policije Gestapoa: „Serben, protiv vas nisu ustanovljene nikakve
krivice, pa vas posle dobijanja dokumenata večeras puštamo vašim kućama. Ali
pazite, ako još jednom dođete ovde, nećete izaći, jer drugi put uhapšen znači
da si i prvi put bio kriv”!?
Nešto posle 19 časova svi smo pušteni kućama. Ostali smo u Šapcu,
jer nije bilo redovnog saobraćaja, osim jedne linije u 6,30 časova ujutro. Iz
Obranovca smo krenuli vojnim vozom za prevoz stoke i oko pola deset smo bili u
Valjevu. Nije bilo nikoga na stanici, osim jedne policijske patrole na čelu sa
Dragićem Mitrovićem, šefom političkog odeljenja Predstojništva policije.
Draga je učila gimnaziju u Valjevu. U prvom razredu,
kod razrednog starešine čuvenog matematičara Ivana Balkovoja, bile su mnogo
poznate ličnosti: Ljubina Joksimović, koja je u braku sa Nikolom Šamijem dobila
sina Zorana, sada predsednika Skupštine zajednice Srbije i Crne Gore; Jovanka
Ilić, kasnije učiteljica, udata za Branu Matića; Nada Ilić, koja je streljana u
šabačkom logoru kao zarobljena partizanka; Milka Milošević, koja je takođe streljana
kao partizanka Račanskog odreda 25. maja 1943. godine na Banjici; Radmila Spasojević,
nosilac Partizanske spomenice, koja je posle nekoliko hapšenja puštana na
slobodu; Borivoje Lazić, koji je kao komandir partizanske čete ubijen u blizini
Mladenovca. Draga je 1937. godine, kao učenica I-7 razreda Valjevske gimnazije,
dobila treću nagradu o Svetom Savi.